SDA pobijedi na izborima, HDZ vlada kantonom

Svake četiri godine birači u Srednjobosanskom kantonu izađu na birališta i odluče ko će ih predstavljati. Na izborima 2022. Stranka demokratske akcije odnijela je najveći broj glasova bošnjačkog izbornog korpusa i postala pojedinačno najjača politička snaga u kantonu. Tahir Lendo po treći put je sjeo u premijersku fotelju u Travniku. Na papiru – politička pobjeda.

Iza fasade premijerskog ureda, međutim, krije se potpuno drugačija slika. Analiza raspodjele ministarstava, budžetskih ovlasti i – što je posebno važno – cjelokupne mreže podređenih organa uprave, pokazuje da stvarna politička i institucijska moć u SBK nije u rukama stranke koja je pobijedila na izborima ni u rukama naroda koji u ovom kantonu čini demografsku većinu.

HDZ BiH, stranka koja zastupa 38 posto stanovništva kantona, dobila je pet od osam ministarstava. Ali nije u pitanju samo broj – u pitanju je koji pet. HDZ je preuzeo kontrolu nad MUP-om, ministarstvom finansija, ministarstvom pravosuđa i uprave, ministarstvom obrazovanja i ministarstvom zdravstva i socijalne politike. To su, bez iznimke, pet resora koji kontroliraju policijski aparat, sudski i tužilački sistem, tok kantona novca, cijeli obrazovni sistem i mrežu zdravstvenih ustanova.

SDA, stranka koja tvrdi da zastupa Bošnjake – 57,6 posto stanovništva ovog kantona – zadovoljila se s tri ministarstva. Niti jedno od njih ne uključuje ni policiju, ni novac, ni sudove, ni škole, ni bolnice.

Da razumijemo razmjere ovog disproporcija, pogledajmo zvanični Proračun Kantona Središnja Bosna za 2026. godinu, objavljen u Službenim novinama KSB broj 1/2026 od 5. januara 2026. Ukupni kantonalni budžet iznosi 470,6 miliona konvertibilnih maraka.

Od tih 470 miliona maraka, pet ministarstava pod HDZ kontrolom raspolaže s 387,8 miliona – ili 82,4 posto cjelokupnog kantonalnog novca. SDA, stranka demografski dominantnog naroda, upravlja ministarstvima čiji ukupni budžet iznosi 44,6 miliona maraka, tj. svega 9,5 posto.

Da je raspodjela budžeta išla proporcionalno demografiji, bošnjačka ministarstva kontrolirala bi oko 271 milion maraka godišnje. Stvarni iznos je 44,6 miliona. Razlika od 226 miliona konvertibilnih maraka godišnje teče kroz institucije pod HDZ kontrolom.

Iza apstraktnih procenata stoje konkretne institucije i konkretne odluke koje svakodnevno zadiru u živote svakog stanovnika kantona. Razumjeti pravu sliku raspodjele moći znači razumjeti ne samo ko drži ministarsko ime na tablici, nego i koji organi uprave, zavodi, inspekcije i javne ustanove spadaju pod nadležnost svakog ministarstva. Upravo tu se vidi puna dubina pregovaračkog poraza.

Ministarstva nisu samo aparat sa ministarskim imenom. Svako ministarstvo nosi sa sobom čitav sistem podređenih organa – zavoda, inspekcija, uprava, sudova, škola, bolnica i javnih ustanova čijim radom ministar rukovodi, čije direktore i upravna vijeća predlaže ili imenuje, i čiji budžeti teku kroz isti kantonalni resor. Tek kad vidimo taj cijeli sistem, možemo razumjeti što pet HDZ-ovih ministarstava zapravo znači u svakodnevnom životu kantona.

Tabela podređenih organa otkriva dimenziju moći koja se ne vidi u prostoj podjeli ministarstava. HDZ kroz pet ministarstava kontrolira cjelokupan policijski aparat kantona, sve kantonalne sudove i tužilaštvo, sve kantonalne škole – od prvog razreda do mature – te cijelu mrežu zdravstvenih ustanova i centara za socijalni rad. To je, praktično, cijeli institucionalni okvir javnog života u SBK.

Svakom direktoru kantonalne škole ili bolnice imenovanje može doći jedino s odobrenjem HDZ ministra. Svaki nastavnik ili ljekar zaposlen u kantonalnoj instituciji radi u sistemu koji je pod HDZ kontrolom. Svaki obrtnik ili privredni subjekt koji prolazi kroz kantonalnu inspekciju susreće se s aparatom koji nadgleda SDA – ali svaki isti subjekt koji treba dozvolu od kantona prolazi kroz finansijski sistem koji drži HDZ.

Ovako kolosalna neravnomjernost nije bila neminovna. SDA i HDZ su zajedno raspolagali s dvije trećine skupštinskih mandata u Skupštini SBK – dovoljno za formiranje vlade bez ijednog drugog koalicionog partnera. Nijedno treće lice nije trebalo biti uvjereno ili privučeno. Ova raspodjela čisti je rezultat dvostranačkog pregovaranja između SDA i HDZ-a u 2023. godini – i ničeg drugog.

Ustav KSB propisuje da premijer dolazi iz bošnjačkog etničkog ključa. Tahir Lendo je premijer – ali premijer koji predsjedava sjednicama na kojima HDZ ministri odlučuju. Premijer koji potpisuje uredbe koje su drugi napisali. Premijer koji, prema kantonalnom zakonu o vladi, nema ovlasti da unitaleralno razriješi ili zamijeni ijednog ministra kojeg je HDZ predložio. U koalicijskom sistemu kakav postoji u SBK, svaki ministar je gospodar svog resora. Premijerska stolica bez policije, sudova, finansija i škola jest simbolična pozicija.

Zagovornici ovakve raspodjele u SDA možda će reći da HDZ ne bi ušao u koaliciju bez ovih resora, te da je stabilna vlada bolja od kroničnog mrtvoukuplja. To je argument koji se može čuti. Ali on izbjegava suštinsko pitanje: je li SDA uopće probala drukčije? I koliku je cijenu za tu stabilnost platila bošnjačka politička reprezetacija u kantonu u kojemu Bošnjaci čine natpolovičnu demografsku većinu?

U Tuzlanskom kantonu, gdje bošnjačke stranke dominiraju, upravo one drže finansije, unutarnje poslove i obrazovanje. U Kantonu Sarajevo analogna je slika. Teza da je ovakva raspodjela u SBK nekakav prirodni zakon ili ustavna nužnost ne stoji ni pred jednim uporednim primjerom iz FBiH.

Predstojeći opći izbori 2026. godine postavljaju pred bošnjačke birače u SBK jasno pitanje: je li premijerska fotelj bez policije, bez financija, bez sudova i bez škola pobjeda za koju vrijedi glasati? Ili je, kako sugeriraju podaci koji su pred vama, to samo lijep naziv za politički poraz koji se ponavlja mandat za mandatom dok sistemi ostaju u tuđim rukama?