
Svaki glas za građansku, sekularnu i pravednu Bosnu i Hercegovinu vođen je iskrenom željom da se prevaziđu etnički torovi i izgradi društvo jednakih šansi. Međutim, kada se emocije stave sa strane i pogleda gola politička realnost od 2010. godine do danas, ukazuje se jedan bolan paradoks: politika Demokratske fronte (DF) i Željka Komšića, umjesto da bude motor građanske države, postala je najefikasniji alat za očuvanje moći etnonacionalnih koncepata SDA i HDZ-a.

Rascjep ljevice i “matematika blokade”
Sjetite se 2010. godine. Ujedinjena ljevica predvođena SDP-om imala je istorijsku snagu. Pogledajmo sada čistu matematiku i šta rascjep znači u praksi: ujedinjeni građanski blok u BiH ima potencijal od 24-25% glasova, što donosi moćnih 27 do 28 mandata u Parlamentu FBiH. To je snaga koja diktira uslove i formira vlast.
Međutim, pojavom DF-a taj se potencijal dijeli. Dobijamo situaciju u kojoj, primjera radi, nakon izbora 2022 godine SDP ima 15, a DF 12 ruku u Parlamentu FBiH. Šta se onda dešava na terenu? Tih 12 ruku DF-a, HDZ BiH i HNS ne mogu i ne smiju uzeti za partnera pri formiranju vlasti, jer bi time srušili cijelu svoju dugogodišnju političku priču o “ugroženosti i nametanju predstavnika” na kojoj dobijaju izbore. Ovim stavom HNS i HDZ BiH iz vlasti isključilo je i SDA jer nije imala drugog partnera z akoaliciju.
Na taj način, stvarni koalicioni kapacitet ljevice svodi se na samo onih 15 ruku SDP-a. Posljedica je pogubna po građansku državu: SDA, čak i sa oko 20% glasova, automatski postaje jača i uticajnija od rascjepkane ljevice. Istovremeno, HDZ BiH dobija apsolutnu hegemoniju nad hrvatskim glasačkim tijelom. Konačni rezultat ove matematike je zacementiran sistem koji svi dobro poznajemo: SDA i HDZ BiH iz Federacije, te SNSD iz RS-a drže cijelu državu u šaci.
Paradoks jačanja HDZ-a BiH
Najveća zabluda koja se servira glasačima ljevice jeste da Komšićeva pobjeda za člana Predsjedništva slabi Dragana Čovića. Prava istina je potpuno suprotna. Željko Komšić je HDZ-u dao najjače moguće političko oružje. Zbog tog stalnog osjećaja prijetnje, hrvatski politički pluralizam u BiH je potpuno ugašen. Hrvati su se iz straha homogenizirali oko jedne stranke. Da nije bilo Komšićevog insistiranja na poziciji koja simbolično prkosi, ali suštinski ne mijenja sistem, HDZ nikada ne bi dobio alibi da uspostavi ovakvu apsolutnu kontrolu nad domovima naroda i blokira procese u državi.

DF kao pojas za spašavanje SDA
Kada je građanska ideja trebala dobiti svoj konačni, ujedinjeni oblik kroz “Bh. blok” nakon izbora 2018. godine, DF je povukao potez koji je potpuno razotkrio njihovu stvarnu ulogu: odbacili su ljevicu i ušli u koaliciju sa SDA. Izolovana od strane HDZ-a (zbog vlastite politike), Demokratska fronta je postala direktni čuvar vlasti Bakira Izetbegovića. Tokom pune četiri godine tehničkog mandata Fadila Novalića, DF je lojalno čuvao leđa SDA, stavljajući opstanak na vlasti iznad proklamovanih građanskih vrijednosti.

Trojka kao dokaz da može drugačije
Izlazak iz ove spirale pokazao se mogućim tek kada su se pro-bosanske i građanske snage prestale oslanjati na populizam i lažni patriotizam. Obnovljeni SDP je zajedno sa Našom strankom i Narodom i Pravdom formirao Trojku. Oni su uradili tačno ono od čega je DF pobjegao – preuzeli su odgovornost, formirali snažan probosanski blok i konačno poslali SDA u opoziciju, vraćajući fokus na institucije umjesto na stranačke lidere.
Građani, a pogotovo vi koji iskreno glasate za lijeve opcije, molimo vas da shvatite ovo:
Biti istinski ljevičar i borac za građansku BiH znači tražiti rješenja koja donose stvarne promjene, a ne samo zapaljive parole. Istinska građanska država se ne gradi svjesnim cijepanjem vlastitog biračkog tijela i održavanjem na aparatima onih koji su tu istu državu unazadili. Vrijeme je za suočavanje s činjenicama: matematika je jasna, a mit o DF-u kao beskompromisnom braniocu Bosne predugo je služio samo kao štit SDA, HDZ-u i SNSD-u da nesmetano vladaju našim životima.






