Demokratska fronta već godinama svoje političko postojanje veže uz ideju „građanske države“. I na izborima 2026. nastupa upravo pod nazivom „Željko Komšić – Za građansku državu – DF/GS“.

Ali postoji pitanje koje se gotovo nikada ne postavlja dovoljno otvoreno:

Da li politički učinak DF-a zaista vodi prema građanskoj Bosni i Hercegovini – ili upravo suprotno, pomaže očuvanju sistema u kojem se politika i dalje organizira prvenstveno kroz nacionalne blokove?

Jer između onoga što neka stranka govori i onoga što proizvodi svojim političkim djelovanjem može postojati velika razlika.

Građanin je u Dejtonu ostao iza konstitutivnog naroda

Današnji ustavni sistem Bosne i Hercegovine nastao je Dejtonskim sporazumom.

Tu treba biti historijski precizan.

Dejton nije ukinuo međunarodnopravni kontinuitet Bosne i Hercegovine. Naprotiv, Aneks IV izričito kaže da Republika Bosna i Hercegovina, čije će službeno ime ubuduće biti Bosna i Hercegovina, nastavlja svoje pravno postojanje kao država, ali sa izmijenjenom unutrašnjom strukturom.

Istovremeno, isti Ustav uvodi dva entiteta i sistem u kojem Bosnjaci, Hrvati i Srbi kao konstitutivni narodi imaju posebno mjesto u ustavnoj arhitekturi države.

Drugim riječima:

država je nastavila postojati, ali je republički ustavni poredak zamijenjen sistemom duboke etničke podjele vlasti.

Vašingtonski sporazum prethodno je uspostavio Federaciju BiH na područjima s bošnjačkom i hrvatskom većinom. Okvirni sporazum 1. marta 1994. potpisali su Haris Silajdžić, Mate Granić i Krešimir Zubak, dok je Alija Izetbegović 18. marta učestvovao u potpisivanju dokumenta kojim je podržan novi federalni ustavni aranžman.

Dejton je taj proces završio.

Zato danas nemamo jednostavan sistem u kojem politička volja većine građana automatski proizvodi vlast.

Imamo domove naroda, klubove konstitutivnih naroda, entitetske mehanizme, etnički strukturirano Predsjedništvo i čitav niz ustavnih brana.

Koliko je taj sistem udaljen od pune građanske jednakosti najbolje pokazuju presude Evropskog suda za ljudska prava.

U predmetu Sejdić–Finci Sud je utvrdio diskriminaciju građana koji ne pripadaju jednom od tri konstitutivna naroda, a u predmetu Zornić otišao je još dalje i zaključio da je vrijeme za politički sistem u kojem svaki građanin može biti kandidat bez diskriminacije po etničkoj pripadnosti i bez posebnih prava konstitutivnih naroda kojima se isključuju drugi građani.

To je suština građanske države.

I upravo tu počinje paradoks DF-a.

Stranka građanske države u savezništvu sa SDA

DF je nastao kao alternativa postojećim političkim blokovima i privukao značajan broj birača koji sebe nisu vidjeli u nacionalnim strankama.

Međutim, 5. aprila 2019. SDA i DF potpisuju formalni sporazum o konstituisanju parlamentarnih većina.

Od tog trenutka sve je teže politički posmatrati DF nezavisno od odnosa sa SDA.

To je posebno došlo do izražaja nakon izbora 2022.

Rezultati su bili vrlo zanimljivi.

SDA je osvojila 26 mandata u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH.

SDP je osvojio 15.

Koalicija predvođena HDZ-om BiH 15.

DF/GS čak 12 mandata.

Dakle, DF nije bio mala parlamentarna stranka.

Imao je više od deset posto glasova i 12 od ukupno 98 zastupnika.

Ali šta se dogodilo?

SDA i DF zajedno imali su samo:

26 + 12 = 38 zastupnika.

Za većinu u domu od 98 zastupnika potrebno je najmanje 50.

Teoretski, sa HDZ-ovih 15 imali bi:

26 + 12 + 15 = 53.

Postojala bi parlamentarna matematika za vlast.

Ali nije postojala politička koalicija.

HDZ BiH nije prihvatio DF kao partnera i odlučio je vlast praviti sa drugim strankama.

Rezultat je bio paradoksalan:

DF je imao 12 zastupnika, ali tih 12 mandata nije moglo biti pretvoreno u izvršnu vlast zajedno sa SDA.

To ne znači da njihovi mandati „nisu vrijedili“. Vrijedili su u parlamentu, zakonodavnom procesu, Domu naroda i opozicionom djelovanju.

Ali nisu mogli proizvesti alternativnu vladajuću većinu.

U februaru 2023. za izbor Lidije Bradare za predsjednicu FBiH i Igora Stojanovića i Refika Lende za potpredsjednike glasalo je 58 zastupnika nove većine, dok su SDA i DF glasali protiv.

I tada je postalo vidljivo nešto mnogo važnije od jedne vlade.

DF je uzeo veliki dio građanskog biračkog prostora – ali ga nije pretvorio u građansku većinu

Pogledajmo još jednom izbore 2022.

SDP – 15 mandata.

DF/GS – 12.

Naša stranka – 6.

Ako samo radi ilustracije ta tri politička subjekta posmatramo kao širi građanski i lijevo-liberalni prostor, govorimo o 33 zastupnika.

DF je držao čak 12 od tih 33 mandata.

Dakle više od trećine tog prostora.

U glasovima je odnos sličan: SDP je osvojio 131.328 glasova, DF/GS 107.736, a Naša stranka 50.820.

To pokazuje stvarni politički problem.

DF nije beznačajna stranka.

Naprotiv.

Upravo zato je njegov strateški izbor partnera toliko važan.

Jer kada stranka koja uzima više od 100.000 glasova pod zastavom „građanske države“ politički završi u gotovo trajnom savezništvu sa dominantnom bošnjačkom nacionalnom strankom, postavlja se legitimno pitanje:

da li su ti glasovi upotrijebljeni za stvaranje snažnog građanskog političkog pola ili za jačanje pregovaračke pozicije SDA?

Tu dolazimo do najvećeg paradoksa.

Nacionalnim strankama odgovara podijeljena građanska opcija

Zamislimo političku scenu na kojoj postoji jedan snažan građanski blok sposoban osvojiti 30, 35 ili 40 posto glasova u Federaciji.

Takav blok mogao bi pregovarati sa HDZ-om, SDA, strankama iz RS-a ili bilo kim drugim sa pozicije političke snage.

Ne bi mu bila potrebna nacionalna stranka kao politički staratelj.

Ali ako se građanski prostor podijeli na dva približno snažna dijela, od kojih jedan završi uz SDA, događa se nešto sasvim drugo.

SDA dobija građansko lice i dodatne mandate.

DF dobija zaštitu velikog političkog bloka.

A ideja samostalne građanske većine postaje slabija.

I zato se može postaviti teza koja je mnogo ozbiljnija od običnog stranačkog prepucavanja:

najveći politički doprinos DF-a posljednjih godina možda nije bio rušenje etnonacionalnog modela, nego fragmentiranje političkog prostora koji bi mu mogao predstavljati alternativu.

Komšićev paradoks

Željko Komšić predstavlja poseban politički fenomen.

Njegovi zagovornici s pravom će reći da njegov izbor pokazuje da jedan član Predsjedništva ne mora pripadati političkoj strukturi koja tvrdi da ekskluzivno predstavlja jedan narod.

To je snažan argument.

Ali postoji i druga strana.

Ako se cijela građanska politika svede na pitanje ko će osvojiti jednu poziciju hrvatskog člana Predsjedništva, dok se istovremeno na ostalim nivoima vlasti građanski birački korpus dijeli i jedan njegov veliki dio ulazi u politički savez sa SDA, onda se postavlja pitanje šta je stvarni rezultat.

Jedan čovjek dobije mandat.

Ali politički sistem ostane isti.

Domovi naroda ostanu isti.

Konstitutivnost ostane ista.

Etničke kvote ostanu iste.

Nacionalne stranke ostanu ključni pregovarači.

A građanska politička alternativa ostane podijeljena.

To nije isto što i građanska država.

Građanska BiH neće nastati promjenom jednog člana Predsjedništva

Građanska Bosna i Hercegovina može nastati samo ako politička snaga građanske ideje postane dovoljno velika da mijenja ustavnu arhitekturu države.

Za to su potrebni parlamentarni mandati.

Potrebne su široke koalicije.

Potrebna je podrška među Bošnjacima, Hrvatima, Srbima, Ostalima i ljudima koji se jednostavno žele izjašnjavati kao građani Bosne i Hercegovine.

I upravo zato pitanje budućnosti građanske BiH nije samo:

„Ko je član Predsjedništva?“

Mnogo važnije pitanje glasi:

„Gdje završavaju glasovi ljudi koji žele građansku državu?“

Ako završe u samostalnom i snažnom građanskom političkom bloku, onda mogu postati motor ustavnih promjena.

Ako se raspolove, a jedan veliki dio bude vezan uz nacionalnu političku strukturu, onda nacionalni sistem dobija još jednu deceniju života.

Zbog toga je DF-ovu politiku legitimno ocjenjivati ne samo prema njegovom nazivu, deklaracijama i Komšićevim govorima nego prema stvarnom rezultatu njegovih koalicija.

I upravo je tu najveći paradoks:

stranka koja najglasnije govori o građanskoj državi mora odgovoriti na pitanje je li svojim političkim djelovanjem građanski blok učinila jačim – ili ga je podijelila toliko da bez nacionalnih stranaka više ne može sastaviti vlast.

Jer građanska politika se na kraju ne mjeri time koliko puta izgovorimo riječ „građanin“.

Mjeri se time koliko je građanin politički moćniji od etničkog kolektiviteta.

A trideset godina nakon Dejtona, to je i dalje najvažnije neodgovoreno pitanje bosanskohercegovačke demokratije.