Fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine ovih dana ne donosi samo sportsku radost. Ona nam, možda više nego ikad, šalje jednu duboku društvenu poruku: Bosna i Hercegovina može uspjeti samo onda kada svi njeni ljudi igraju za isti grb, isti cilj i istu budućnost.

Od reprezentacije koja je godinama stagnirala, lutala, gubila samopouzdanje i vjeru naroda, došli smo do slike tima koji ponovo diše punim plućima. Nije se desilo čudo samo na terenu. Desilo se buđenje. Desio se bosanski inat, ali onaj najljepši — inat koji ne ruši, nego podiže; koji ne dijeli, nego okuplja; koji ne pita ko si i odakle si, nego pita: šta možeš dati za zajednički uspjeh?

Kada pogledamo sastav reprezentacije, stručni štab, ljude oko tima, vidimo sliku Bosne kakvu volimo. Multinacionalnu, raznoliku, šarenu, ali jedinstvenu. Igrači različitih imena, porijekla, vjera i životnih puteva na terenu ne igraju jedni pored drugih — oni igraju jedni za druge. Tu nema podjela na “naše” i “njihove”. Tu postoji samo jedno: Bosna i Hercegovina.

I upravo tu je najveća lekcija za naše društvo.

Ako na fudbalskom terenu možemo biti jedno, zašto ne možemo biti jedno u školi, na poslu, u općini, u komšiluku, u politici, u svakodnevnom životu? Ako momci u dresu reprezentacije mogu pokazati da različitost nije slabost nego snaga, zašto to ne bismo mogli pokazati i mi kao narod, kao građani, kao društvo?

Reprezentacija nas uči da se pobjede ne prave od istih ljudi, nego od ljudi koji vjeruju u isti cilj. Niko ne traži da svi budemo isti. Bosna nikada nije bila zemlja jedne boje, jednog glasa i jednog običaja. Bosna je uvijek bila najjača kada su se njene različitosti znale spojiti u jednu snagu.

Na terenu se ne broje krvna zrnca. Ne mjeri se vjera. Ne pita se ko se kako zove. Mjeri se srce, trud, odgovornost, disciplina i spremnost da se za zajednički dres da sve od sebe. To je poruka koju moramo prenijeti u svakodnevni život.

Bosni i Hercegovini ne trebaju ljudi koji će stalno tražiti razloge za podjele. Trebaju joj ljudi koji će, kao naši reprezentativci, pronaći razlog da stanu zajedno. Trebaju joj radnici, učitelji, ljekari, policajci, sportisti, političari i obični ljudi koji razumiju da se društvo ne gradi mržnjom, nego povjerenjem. Ne galamom, nego radom. Ne podjelama, nego zajedničkim ciljem.

Zmajevi su nam pokazali da se može izdići iznad stagnacije. Pokazali su da se može vratiti nada. Pokazali su da se i nakon padova može ustati, podići glavu i krenuti naprijed. To je Bosna koju svijet poštuje. Bosna koja ne kleči pred svojim problemima. Bosna koja iz različitosti pravi snagu. Bosna koja zna zaplakati, ali zna i poletjeti.

Ova reprezentacija nije samo fudbalski tim. Ona je ogledalo onoga što Bosna i Hercegovina može biti kada prestanemo jedni druge gledati kroz predrasude, a počnemo gledati kroz zajednički cilj.

Zato ovu sliku treba čuvati. Ne samo kao sportsku euforiju, nego kao išaret, kao znak, kao opomenu i kao nadu.

Ako mogu Zmajevi — možemo i mi.

Ako mogu oni na terenu biti jedno — možemo i mi u Bosni biti jedno.

Ne isti. Ne bez svojih razlika. Nego baš takvi kakvi jesmo: različiti, a zajednički. Svoji, a bosanski. Ponosni, a otvoreni. Tvrdoglavi u dobru, jaki u iskušenju i spremni da pokažemo svijetu da Bosna nije problem koji treba riješiti, nego priča koju treba razumjeti.

Jer kada Bosna zaigra kao jedno — tada je niko ne može zaustaviti.