Hidžra nije bila obična seoba iz jednog grada u drugi. Ona je bila prekretnica u historiji islama: izlazak iz progona, poniženja i pritiska u Mekki, te početak organizovane zajednice u Medini. Zbog toga je kasnije, u vrijeme halife Omera, upravo Hidžra uzeta kao početak muslimanskog kalendara. Hidžra se dogodila 622. godine po miladu, odnosno po kršćanskom računanju vremena.

Šta je prethodilo Hidžri?

Prije Hidžre, muslimani u Mekki bili su manjina izložena pritiscima, bojkotu, ismijavanju, ekonomskom iscrpljivanju i fizičkom nasilju. Poslanik Muhammed, a.s., i njegovi sljedbenici nisu imali političku zaštitu, nisu imali slobodu javnog organizovanja i nisu imali sigurnost za vjeru, život i imetak.

Mekka je tada bila snažan trgovački i plemenski centar. Kurejšije su se bojale da nova vjera ne ugrozi njihov društveni poredak, autoritet i ekonomski interes vezan za Kabu i idolopokloničku tradiciju. Zato se sukob nije vodio samo oko vjere, nego i oko moći, ugleda, trgovine i kontrole nad društvom.

Jedan od najtežih trenutaka bio je period bojkota muslimana i roda Benu Hašim. Nakon toga dolaze i velike lične tuge za Poslanika, a.s. — smrt hazreti Hatidže, njegove supruge i oslonca, te smrt amidže Ebu Taliba, koji mu je pružao plemensku zaštitu. Taj period je u islamskoj tradiciji poznat kao godina tuge.

Nakon što je pritisak u Mekki postao sve teži, otvorila se mogućnost iz Jesriba, grada koji će kasnije biti nazvan Medina. Stanovnici Jesriba, naročito plemena Evs i Hazredž, bili su iscrpljeni međusobnim sukobima i tražili su osobu koja može donijeti mir, red i pravedan autoritet. Tu nastaju prisege na Akabi, gdje se grupa ljudi iz Jesriba obavezala da će prihvatiti Poslanika, a.s., zaštititi ga i omogućiti muslimanima novi početak.

Šta se dešavalo tokom Hidžre?

Hidžra nije bila haotičan bijeg, nego pažljivo planiran izlazak iz Mekke. Muslimani su postepeno napuštali Mekku i odlazili u Jesrib. Poslanik, a.s., ostao je među posljednjima, zajedno s Ebu Bekrom, r.a.

Prema islamskoj predaji, Kurejšije su planirale atentat na Poslanika, a.s., kako bi spriječile njegov odlazak. U noći izlaska, hazreti Alija je ostao u Poslanikovoj postelji kako bi zavarao progonitelje i vratio ljudima emanete koji su bili povjereni Poslaniku, a.s. To je snažna moralna poruka Hidžre: čak i kada ga progone, Poslanik, a.s., ne prisvaja tuđe stvari, nego vraća povjereno.

Poslanik, a.s., i Ebu Bekr, r.a., sklonili su se u pećinu Sevr, južno od Mekke, i tu proveli nekoliko dana dok potraga nije oslabila. Tek nakon toga nastavili su put prema Jesribu. To pokazuje da Hidžra nije bila samo duhovni čin oslanjanja na Boga, nego i primjer mudrog planiranja, tajnosti, organizacije, procjene rizika i strpljenja.

Dolaskom u mjesto Kuba, Poslanik, a.s., boravi nekoliko dana i tu se veže predaja o gradnji prve džamije. Nakon toga ulazi u Jesrib, koji postaje Medina — Grad Poslanika.

Šta se desilo poslije Hidžre?

Dolaskom u Medinu muslimani više nisu bili samo progonjena vjerska skupina. Postali su zajednica koja mora urediti život: sigurnost, međuljudske odnose, ekonomiju, odbranu, prava, obaveze i odnose s drugim vjerskim i plemenskim grupama.

Prvi veliki korak bilo je bratimljenje muhadžira i ensarija. Muhadžiri su bili muslimani koji su napustili Mekku, često bez imetka i sigurnosti. Ensarije su bili muslimani iz Medine koji su ih prihvatili, pomogli im i podijelili s njima ono što su imali. Britannica navodi da su muhadžiri bili oni koji su slijedili Poslanika iz Mekke u Medinu, a ensarije medinski pomagači.

Drugi korak bila je izgradnja džamije, ali džamija tada nije bila samo mjesto molitve. Bila je centar zajednice, obrazovanja, dogovora, solidarnosti, politike, sigurnosti i društvenog života.

Treći, možda najvažniji korak, bio je uspostavljanje pravnog i političkog poretka kroz dokument koji se danas često naziva Medinski ustav, Medinska povelja ili Sahifa.

Medinski ustav: prva organizovana zajednica muslimana

Medinski ustav nastaje ubrzo nakon Hidžre, odnosno nakon dolaska Poslanika, a.s., u Medinu 622. godine. Britannica ga opisuje kao dokument rane islamske historije zasnovan na sporazumima između medinskih rodova i Poslanika Muhammeda nakon Hidžre.

Njegov značaj je ogroman jer pokazuje da islam u Medini nije uspostavio samo zajednicu vjernika u uskom smislu, nego organizovan društveni poredak. U tom poretku su, pored muslimana, živjele i druge skupine, uključujući jevrejska plemena i druge stanovnike Medine.

Prema dostupnim historijskim tumačenjima, Medinska povelja uređivala je odnose između muhadžira, ensarija i drugih medinskih grupa. Britannica navodi da su muhadžiri i osam medinskih klanova, ensarija, zajedno činili prvu muslimansku zajednicu — ummet.

Važno je naglasiti: izraz “ustav” je savremeni naziv. Sam dokument se u predaji naziva kitab ili sahifa, što znači zapis, spis ili povelja. Jedan savremeni komentar posebno upozorava da se ovaj dokument često naziva “prvim pisanim ustavom”, ali da ga treba razumjeti u njegovom historijskom kontekstu, a ne površno koristiti kao parolu.

Šta je Medinski ustav uređivao?

Suština Medinskog ustava bila je da se Medina iz plemenski podijeljenog grada pretvori u uređenu zajednicu. Dokument je postavio nekoliko važnih principa:

Prvo, zajednica nije bila samo krvno-plemenska. Do tada je pleme bilo glavna zaštita čovjeka. Medinski poredak uvodi širi princip zajednice, odgovornosti i ugovora.

Drugo, muslimani se organizuju kao ummet. To ne znači samo vjersku zajednicu, nego zajednicu s obavezama, zaštitom, solidarnošću i zajedničkom odgovornošću.

Treće, priznaje se postojanje drugih vjerskih skupina. Jevrejske skupine u Medini imale su svoje mjesto u sporazumu i učestvovale su u sistemu zajedničke sigurnosti i obaveza. Savremeni akademski sažeci naglašavaju da je Medinska povelja važna za razumijevanje odnosa Poslanika Muhammeda s jevrejskim zajednicama Medine i za nastanak ranog islamskog političkog poretka.

Četvrto, uvodi se princip zajedničke odbrane. Ako je Medina napadnuta, njeni stanovnici imaju obavezu učestvovati u njenoj zaštiti prema dogovorenim pravilima.

Peto, sukobi se ne rješavaju osvetom i anarhijom, nego autoritetom i dogovorom. To je velika promjena u odnosu na plemensku logiku stalne osvete.

Šesto, priznaje se odgovornost za mir unutar grada. Medina nije smjela ostati prostor beskrajnog sukoba plemena, nego zajednica u kojoj se zna ko odlučuje, ko štiti poredak i ko snosi obaveze.

Zašto je Hidžra važna i danas?

Hidžra je poruka da vjera nije samo osjećaj u srcu, nego odgovornost u društvu. Muslimani nisu u Medini izgradili samo džamiju, nego zajednicu. Nisu samo učili dove, nego su uređivali odnose. Nisu samo bježali od nasilja, nego su gradili poredak u kojem se zna šta je pravo, šta je obaveza, šta je sigurnost i šta je zajedničko dobro.

Zato je Hidžra lekcija za svako vrijeme: kada sredina postane tijesna za istinu, dostojanstvo i slobodu, čovjek ne smije ostati zarobljen u strahu. Ali isto tako, novi početak ne znači haos. Novi početak traži plan, moral, zajednicu, institucije i pravila.

Najjača poruka za naš prostor

Za Bosnu i Hercegovinu, Hidžra ima posebnu simboliku. Medina nije bila jednonacionalna, jednoplemenska ni jednovjerska sredina. Bila je složeno društvo, s različitim grupama, starim sukobima i različitim interesima. Poslanik, a.s., nije tu različitost pokušao izbrisati, nego je pokušao urediti kroz odgovornost, ugovor i pravedan poredak.

To je poruka i nama: država i zajednica ne opstaju na galami, mitovima i podjelama, nego na povjerenju, pravilima, pravdi, međusobnoj zaštiti i svijesti da različiti ljudi mogu živjeti u jednom političkom i društvenom okviru.

Hidžra zato nije samo sjećanje na put iz Mekke u Medinu. Hidžra je trajna lekcija da se iz progona može roditi sloboda, iz nepravde poredak, iz razjedinjenosti zajednica, a iz vjere odgovornost za društvo.