Odnos vlasti Republike Srpske prema Ratku Mladiću odavno je jasan. Čovjek pravosnažno osuđen za genocid i druge ratne zločine tamo se veliča, njegovo ime nose murali, a dio političkih struktura od njega pravi nacionalni simbol.

Međutim, Bošnjaci sebi moraju postaviti mnogo bolnije pitanje: kako su se politike koje smo mi birali odnosile prema generalima, komandantima i organizatorima otpora Republike Bosne i Hercegovine?

Sjetimo se generala Sefera Halilovića, Mehmeda Alagića, Jovana Divjaka, Stjepana Šibera, Zaima Imamovića, Safeta Zajke, Izeta Nanića….. i drugih ljudi koji su u najtežim danima organizovali odbranu države. Umjesto trajnog institucionalnog poštovanja, neki od njih doživjeli su smjene, političke obračune, optužbe, poniženja i surova hapšenja a priča se da su i mnogi od njih likvidirani od strane ŠEVA.

Jednako su uznemirujuće tvrdnje generala Sefera Halilovića o jedinici „Ševe“ i nerazjašnjenim pogibijama pojedinih komandanata Armije RBiH. Halilović je javno govorio da su Safet Zajko, Enver Šehović i Midhat Hujdur Hujka tokom 1993. godine poginuli pod misterioznim okolnostima, povezujući njihove smrti s političkim i vojnim obračunima koji su se tada odvijali.

Za Safeta Zajku službena verzija kaže da je poginuo 17. juna 1993. godine prilikom izviđanja neprijateljskih položaja na Mijatovića kosi. Halilovićeve sumnje da Zajko i drugi komandanti možda nisu stradali od neprijateljske vatre izuzetno su ozbiljne, ali nisu sudski dokazane. Upravo zato zaslužuju nepristrasnu istragu, a ne šutnju i političko etiketiranje svakoga ko postavi pitanje.

Postoje i dugogodišnje sumnje dijela porodice, saboraca i javnosti o okolnostima pogibije generala Izeta Nanića. Zvanično je poginuo u neprijateljskoj zasjedi tokom operacije „Sana 95“, ali pitanja koja se postavljaju o njegovoj smrti nisu dobila odgovore koji bi otklonili sve sumnje.

Danas su mnogi naši ratni komandanti potisnuti na marginu i prepušteni sami sebi. Ratnog komandanta odbrane Srebrenice Nasera Orića češće možemo vidjeti daleko od državnih institucija nego na mjestima na kojima bi mu država trebala iskazati priznanje.

Odnos politike prema običnim borcima posebno se vidio 5. septembra 2018. godine u Sarajevu. Demobilisani borci tražili su objavljivanje registra, borački dodatak i usvajanje zakona o svojim pravima. Dočekali su ih policijski kordoni i specijalna policija. Došlo je do sukoba, upotrijebljen je suzavac, bilo je povrijeđenih na obje strane, a nekoliko učesnika protesta je uhapšeno.

Zato treba postaviti još jedno neugodno pitanje: je li u političkim sistemima pod kontrolom HDZ-a, SDS-a i SNSD-a zabilježen uporediv obrazac u kojem su njihove vlasti vlastite ratne komandante javno ponižavale, hapsile na demonstrativno surov način, politički ih odbacivale, a nezadovoljne vojnike dočekivale specijalcima i suzavcem?

Bilo je pojedinačnih hapšenja, sudskih postupaka i sukoba s veteranima i na drugim stranama, pa ne treba tvrditi da se to nikada nije dogodilo. Međutim, njihove dominantne politike uglavnom su svoje ratne strukture institucionalno štitile, javno opravdavale i politički veličale čak i kada je riječ o pravosnažno osuđenim ratnim zločincima.

A šta su radile bošnjačke politike? Jesu li dovoljno čuvale dostojanstvo časnih boraca i komandanata ili su ih se odricale čim bi postali politički teret? Zašto su naši generali morali dokazivati ne samo svoju nevinost nego i pravo da budu poštovani u državi koju su branili?

Kakve su to politike koje se pred izbore zaklinju u Armiju Republike Bosne i Hercegovine, a poslije izbora njene generale guraju u zaborav, hapse ih kao najopasnije kriminalce, nerazjašnjene smrti ostavljaju bez odgovora, a nezadovoljne borce dočekuju specijalcima i suzavcem?

Dok se zgražavamo nad činjenicom da političke strukture u Republici Srpskoj veličaju presuđene ratne zločince, moramo imati snage pogledati i vlastito političko ogledalo.

Šta je veća nepravda: veličati zločinca ili poniziti čovjeka koji je branio državu?

Šta govori o nama ako se pravdamo time da smo ipak bolji od onih koji slave Mladića, dok istovremeno šutimo o sudbini vlastitih generala?

Ne tražimo da naši komandanti budu iznad zakona. Ne tražimo ni da Bošnjaci slijede politiku veličanja zločinaca. Zločinac mora biti osuđen bez obzira na to kojem narodu pripada.

Ali između veličanja zločinaca i ponižavanja vlastitih branilaca postoji treći, jedini ispravan put: utvrditi individualnu odgovornost, istražiti svaku ozbiljnu tvrdnju o atentatima i političkim likvidacijama, sačuvati istinu o odbrani Bosne i Hercegovine i prema časnim komandantima postupati dostojanstveno.

Bošnjaci, razmislimo koga biramo i kako se vlast koju biramo odnosi prema ljudima koji su organizovali otpor i branili naš narod i državu. Svjedoci ste da čak i njige koje pišu izostavljaju stvarne organizatore otpora i na mjesto njih upisuju željoteku.

Narod koji veliča zločince gubi obraz. Ali i narod koji zaboravlja, ponižava ili politički žrtvuje vlastite branioce gubi pamćenje, dostojanstvo i sposobnost da odbrani vlastitu istinu.