Postoje zemlje koje svoj identitet grade oko mora, pustinje, planine ili velikog grada. Bosna i Hercegovina svoj najdublji identitet može čitati kroz vodu. Kroz rijeku, izvor, vrelo, jezero, vodopad, kišu, abdest, krštenje, dovu, hodočašće, hidroelektranu, mlin, most, ribara, rafting, polje koje se navodnjava i dijete koje prvi put vidi Unu, Neretvu, Plivu, Drinu, Vrbas, Bunu ili Bosnu.

Nije slučajno da se i samo ime Bosna najčešće tumači kao ime koje je prvo pripadalo rijeci, pa se zatim prenijelo na zemlju. U jezičkoj nauci preovladava mišljenje da je naziv Bosna nastao od hidronima, dakle imena rijeke Bosne, te da je taj hidronim predslavenskog porijekla. Postoje teorije koje ga povezuju s vrlo starim značenjima vezanim za tekuću vodu, tok, struju, rijeku. To ne treba pretvarati u mitološku sigurnost, ali jeste snažna naučna i simbolička pretpostavka: Bosna je zemlja čije ime nosi trag vode. Prvi srednjovjekovni pisani spomen Bosne kao prostora nalazi se kod bizantskog cara Konstantina VII Porfirogeneta u 10. stoljeću, gdje se spominje kao horion Bosona, odnosno mala zemlja Bosna.

Zato, kada govorimo o vodi, ne govorimo samo o prirodi. Govorimo o korijenu zemlje.

Voda kao prirodna ljepota Bosne i Hercegovine

Ako postoji nešto po čemu BiH može biti prepoznata u svijetu bez mnogo objašnjavanja, onda su to njene rijeke i vodene ljepote.

Una je smaragdna rijeka sjeverozapadne Bosne, rijeka koja izgleda kao da je priroda namjerno ostavila dokaz da čistoća još postoji. Nacionalni park Una čuva vodopade, sedrene barijere, Martin Brod, Štrbački buk i pejzaže koji imaju snagu nacionalnog simbola. UNESCO-ova tentativna lista za kompleks sedrenih vodopada u Martin Brodu navodi da je riječ o najvećem kompleksu vodopada u Nacionalnom parku Una, s nizom slapova i kaskada dugim oko 800 metara i visinskom razlikom od 54 metra.

Neretva je drugačija: hladna, zelena, hercegovačka, duboka i tvrda kao kamen kroz koji prolazi. Izvire u planinskom području, teče kroz kanjone, Konjic, Jablanicu, Mostar i dalje prema Jadranu. Britannica navodi da je duga oko 225 kilometara, a da je Jablanička brana stvorila jezero za hidroelektranu.

Drina je velika istočna rijeka, nastala spajanjem Tare i Pive, duga oko 346 kilometara, i velikim dijelom čini granicu između BiH i Srbije. Ona nije samo geografska granica, nego i književni, historijski i emotivni simbol.

Pliva i Vrbas daju Jajcu jednu od najljepših slika u Evropi: grad, tvrđava, rijeka i vodopad u samom srcu naselja. Turistički izvori BiH navode da se Plivski vodopad nalazi u centru Jajca, da nastaje ulijevanjem Plive u Vrbas i da je visok oko 21 metar.

Buna kod Blagaja je gotovo savršena slika spoja vode, kamena i duhovnosti. Rijeka izbija iz pećine pod ogromnom stijenom, pored tekije, i odmah postaje rijeka. Turistički izvori navode da Buna izvire iz stijene visoke oko 200 metara, da je kristalno čista i hladna, te da se nakon oko 9 kilometara ulijeva u Neretvu.

Hutovo blato pokazuje da voda nije samo rijeka koja teče, nego i močvara, ptica, trska, tišina i život koji se krije između neba i vode. Hutovo blato je Ramsarsko područje od međunarodnog značaja od 2001. godine i prostire se na oko 7.411 hektara.

Kada tome dodamo Kravicu, Trebižat, Prokoško jezero, Boračko jezero, Plivska jezera, Ramsko, Jablaničko, Buško, Modrac, Bilećko jezero, izvore Bosne, Sane, Plive, Bune, Krušnice i stotine manjih rijeka i potoka, postaje jasno: BiH nije siromašna zemlja. BiH je zemlja koja često ne zna koliko je bogata.

Voda u vjerama Bosne: čistoća, život i molitva

Voda je u duhovnom pamćenju Bosne mnogo više od prirodnog resursa. Ona je znak čistoće, života i Božije blizine.

U Kur’anu voda ima centralno značenje. Kur’an kaže: “I Mi od vode sve živo stvaramo” — El-Enbija, 21:30. To je najkraća i najdublja definicija vode: voda je početak života. Kur’an govori i da Allah spušta vodu s neba i njome oživljava mrtvu zemlju — En-Nahl, 16:65. Voda je tako istovremeno fizička činjenica i duhovna poruka: kao što kiša oživljava suhu zemlju, tako milost može oživjeti čovjeka, narod i društvo.

Poslanik Muhammed, a.s., kroz hadise razvija etiku vode. U poznatom hadisu govori se o ženi kojoj je oprošteno jer je napojila žednog psa; poruka je jasna — dati vodu živom biću može biti djelo velikog spasa. U drugoj predaji stoji da se voda, paša i vatra ne smiju uskraćivati ljudima, što pokazuje da se voda u islamskoj etici ne smije svesti samo na robu i privatni interes. Poslanik upozorava i na rasipanje vode čak i pri abdestu, makar čovjek bio na obali rijeke, a zabranjuje i zagađivanje stajaće vode.

To je poruka koja je danas modernija nego ikad: voda je emanet. Nije data da je uništimo, privatiziramo, zatrpamo otpadom ili prodamo za kratkoročnu korist. Data je da život traje.

Dovišta: bosanska molitva kraj izvora, stijene i vode

U bosanskom islamu posebno je zanimljiva veza vode i dovišta. Mnogi bosanski prostori molitve vezani su za izvore, stijene, pećine, planinske proplanke, kišu, rodnu godinu i priče o vodi. Tu se vidi duboka veza između prirode i duhovnosti.

Najpoznatiji primjer je Ajvatovica. Predanje govori o Ajvaz-dedi, dervišu koji je molio Boga da se stanovnicima Prusca omogući voda. Prema legendi, stijena se nakon njegove dove raspukla, a voda je dovedena u Prusac. U toj priči voda nije samo potreba tijela; ona je znak opstanka zajednice, plod molitve i Božije milosti.

Istraživanja o bosanskim dovištima upozoravaju da mnoga takva mjesta stoje u izuzetnim prirodnim ambijentima: kraj izvora, stijena, pećina, šuma i planinskih mjesta. Pojedini autori ukazuju da se tu mogu prepoznati i stariji, predosmanski slojevi sakralne geografije, ali treba biti oprezan: nije naučno ispravno svako takvo mjesto automatski proglasiti bogumilskim ili patarenskim. Ispravnije je reći da je islam u Bosni često ulazio u već postojeći osjećaj da su čista prirodna mjesta pogodna za molitvu, pa ih je preoblikovao u monoteistički jezik dove, zikra i zahvale Allahu.

To je važna stvar: islam nije morao prezirati bosansku prirodu da bi bio islam. Naprotiv, bosanski islam je vodu, planinu, izvor i čisto mjesto prepoznao kao prostor zahvalnosti Jednom Bogu.

Ibn Arebi, Rumi i voda kao metafora duše

Kod islamskih mistika voda dobija još dublje značenje. Kod Ibn Arebija voda je metafora kretanja, života, Božijeg stalnog očitovanja i odnosa između Jednog i mnoštva. U tumačenjima njegovog djela naglašava se da je voda kod Ibn Arebija često slika Božije neprestane manifestacije u različitim oblicima: voda je jedna, ali poprima oblik rijeke, kapljice, izvora, oblaka ili mora.

To je za Bosnu moćna metafora: jedna voda, hiljadu tokova. Jedna zemlja, mnogo identiteta. Jedan izvor života, mnogo jezika, običaja, molitvi i sudbina.

Kod Mevlane Dželaluddina Rumija, voda je često simbol ljubavi, čežnje i povratka Izvoru. Rumi govori jezikom kapi, mora, ribe, žeđi i okeana. U tumačenjima Mesnevije voda se opisuje kao simbol ljubavi, jedinstva, božanske prisutnosti i unutrašnjeg puta čovjeka.

Rumi bi, u duhu svoje misli, rekao da čovjek često traži vodu, a ne vidi da je već uronjen u Božiju milost. Bosna, zemlja rijeka, može iz toga naučiti: nije dovoljno imati vodu; treba znati šta voda znači.

Kršćanstvo u BiH: krštenje, blagoslovljena voda i sveti izvori

Ni kršćanska tradicija u BiH ne može se razumjeti bez vode. U kršćanstvu je voda temeljni znak krštenja: ona označava očišćenje, novi život i ulazak u zajednicu vjere. Ali u BiH voda nije ostala samo teološki pojam; ona je ušla u narodnu pobožnost kroz izvore, hodočašća, umivanja i molitve za zdravlje.

Podmilačje kod Jajca, svetište sv. Ive Krstitelja, jedno je od najvažnijih katoličkih svetišta u BiH. Federalno ministarstvo kulture i sporta opisuje običaj da se hodočasnici ujutro umivaju na izvoru Mrtvalj, odnosno Gospinom vrelu ili Vrelu sv. Ive, koje narod smatra ljekovitim.

Deževice kod Kreševa poznate su po Vodi sv. Jakova. Župa Deževice navodi da je svetište dugo imalo prirodan izgled, s pećinom, vodom i križem, prije kasnijih uređenja. Katolički izvori ističu da Vrelo sv. Jakova privlači desetke hiljada hodočasnika.

Kod pravoslavnih vjernika, voda je posebno vidljiva na Bogojavljenje, kada se blagosilja voda i u mnogim mjestima organizira plivanje za Časni krst. U BiH se taj običaj održava uz liturgije i procesije prema rijekama.

Ovdje se vidi ista bosanska duhovna nit: voda čisti, voda liječi, voda okuplja, voda podsjeća čovjeka da nije gospodar života nego njegov čuvar.

Voda i razvoj: od mlinova do hidroelektrana

Voda je kroz historiju hranila Bosnu i Hercegovinu na više načina. Prvo kroz izvore pitke vode, zatim kroz mlinove, navodnjavanje, ribarstvo, transport, zanate i naselja koja su nastajala uz rijeke. U modernom dobu voda postaje i energetski kapital.

U socijalističkoj Jugoslaviji hidroenergija je bila važan dio industrijskog razvoja BiH. Hidroelektrana Jablanica bila je prvo i najveće hidroenergetsko postrojenje izgrađeno na Neretvi; građena je u fazama od 1947. do 1955. i od 1955. do 1958. godine. Sistem Trebišnjice također je jedan od velikih hidroenergetskih projekata, a HE Trebinje I pustila je prva dva agregata u pogon 1968. godine, dok je treći agregat pušten 1975. godine.

Hidroenergija i danas ima ogroman značaj. Reuters je 2022. godine naveo da hidroenergetski kapacitet BiH obezbjeđuje oko 40% električne energije zemlje, dok ostatak većim dijelom dolazi iz termoelektrana na ugalj.

Ali ovdje moramo biti pošteni: voda kao energija nije isto što i voda kao život. Hidroelektrane su dale struju, razvoj i industriju, ali svaka brana ima i svoju cijenu: potopljene doline, promijenjeni ekosistemi, izmijenjeni tokovi rijeka, nestala sela, preseljeni ljudi i izgubljeni pejzaži. Zato se danas o vodi ne smije govoriti samo jezikom megavata. Mora se govoriti i jezikom ekologije, turizma, poljoprivrede, pitke vode, lokalnih zajednica i budućih generacija.

Voda kao budućnost BiH

U 21. stoljeću voda će biti veće pitanje nego nafta. Klimatske promjene, suše, poplave, zagađenje, divlja gradnja, loše upravljanje otpadom i pritisak malih hidroelektrana pokazuju da voda više nije samo “ono što imamo”. Ona je ono što možemo izgubiti.

Svjetska banka je upozorila da klimatske štete, posebno poplave kao velika prirodna opasnost, mogu ozbiljno pogoditi ekonomiju BiH do 2050. godine, te naglašava potrebu za rješenjima zasnovanim na prirodi, poput obnove plavnih područja i očuvanja tresetišta.

Zato je pravo pitanje: hoćemo li vodu tretirati kao kratkoročni profit ili kao dugoročnu državnu strategiju?

BiH mora razviti novu kulturu vode. To znači: čiste rijeke, stroge kazne za zagađivače, zaštitu izvora, ozbiljno upravljanje otpadnim vodama, pametno planiranje hidroenergetskih projekata, razvoj riječnog i jezerskog turizma, edukaciju djece, promociju lokalnih ljepota i uključivanje vjerskih zajednica, škola, općina, firmi i medija u kulturu čuvanja vode.

Jer voda u BiH nije samo ekološko pitanje. Ona je pitanje identiteta.

Zaključak: ako čuvamo vodu, čuvamo Bosnu

Bosna je ime, rijeka, država, duhovna slika i životni prostor. Ako njeno ime zaista nosi trag tekuće vode, onda to nije samo etimološka zanimljivost. To je opomena.

Voda u Bosni povezuje ono što politika često razdvaja. Una ne pita ko je koje vjere. Neretva ne teče samo jednima. Drina ne pamti samo jednu bol. Bosna ne pripada samo jednom gradu. Buna ne izvire samo za jednog čovjeka. Pliva ne pada samo za jednog putnika. Voda je zajednički jezik zemlje.

U islamu voda znači život, čistoću, sadaku i emanet. U kršćanstvu znači krštenje, obnovu, blagoslov i očišćenje. Kod sufija znači ljubav, znanje, tok, kap i povratak Izvoru. U bosanskoj tradiciji znači dovište, vrelo, hodočašće, umivanje, zdravlje i molitvu. U ekonomiji znači energiju, turizam, poljoprivredu, ribarstvo i razvoj. U ekologiji znači opstanak.

Zato Bosnu i Hercegovinu ne treba predstavljati samo kao zemlju problema. Treba je predstavljati kao zemlju vode: zemlju izvora, rijeka, slapova, jezera, mostova, mlinova, tekija, crkvenih vrela, dovišta i zelenih dolina.

Ako izgubimo vodu, ne gubimo samo prirodni resurs. Gubimo dio vlastitog imena.

Čuvati vodu u Bosni i Hercegovini znači čuvati život, vjeru, ljepotu, ekonomiju, historiju i budućnost. Čuvati vodu znači čuvati Bosnu koja teče — i Bosnu koja traje.

Zato dresovi Zmajeva na Svjetskom prvenstvu nose jednu važnu poruku koja najdublje opisuje Bosnu i Hercegovinu. Dizajner dresova reprezentacije upravo je u njihov izgled utkao priču o vodi — o rijekama, izvorima, jezerima, tokovima i životu koji iz njih nastaje.

To nije samo estetski detalj. To je priča o zemlji čije ime, prema najdubljim tumačenjima, nosi značenje vodenog toka. Priča o Bosni i Hercegovini kao zemlji Une, Bosne, Drine, Neretve, Vrbasa, Plive, Bune, Sane i Save. Zemlji slapova, vrela, jezera, mostova, dovišta, kršćanskih izvora, molitvi, čistoće i života.

Na taj način dresovi Zmajeva ne predstavljaju samo fudbalsku reprezentaciju. Oni predstavljaju simbol Bosne i Hercegovine: zemlju koja teče, koja spaja, koja čisti, koja hrani i koja traje. Voda je u njima postala više od dizajnerskog motiva — postala je poruka o našim narodima, našoj kulturi, našoj duhovnosti i našoj budućnosti.

Jer Bosna i Hercegovina nije samo država na karti. Ona je tok života. Ona je voda koja pamti, voda koja povezuje obale, voda koja prolazi kroz kamen i uvijek nađe put.

Zato Zmajevi na grudima ne nose samo dres. Nose priču o Bosni i Hercegovini — zemlji izvora, rijeka, ljepote, čistoće i nepresušne snage.