Slušao sam ih i osjećao sam se posramljeno, ne zbog njih – jer čovjek na vlasti brzo gubi sposobnost da se stidi – već zbog nas koji ih trpimo. Kako je jeftina i providna njihova mržnja! To je i njihov štit i njihova vještina. Lakše je mrziti nego misliti; mržnja je utočište za svakoga ko nema šta drugo da ponudi.”

Navodno se svađaju, ali zapravo se savršeno razumiju. Oni su jedno drugom ogledalo i opravdanje. ‘Tvoja je krivica’, kaže jedan, da sakrije ono što oboje znaju – da su zajedno krivi. Moć je strašna stvar, pretvara čovjeka u nakazu, uvjerava ga da je heroj dok igra ulogu običnog, korisnog klovna u vlastitoj drami.

Nazivaju jedni druge ‘idiotima’ i ‘jadnicima’, a ne vide da su i jedni i drugi zarobljenici iste nesreće. Misle da su moćni jer drže mikrofone i odlučuju o tuđim sudbinama, a u stvari su duboko uplašeni ljudi koji se boje dana kada će galamu zamijeniti pitanja gladnih. Najgore je što su ovu nesretnu zemlju pretvorili u kasabu u kojoj se ljudska glupost prodaje kao patriotizam, a mi, vječni posmatrači, pristajemo da budemo publika u igri u kojoj gubimo mi i naša djeca.