Krenimo od brojeva, jer brojevi ne drže govore i ne lažu.

U Srednjobosanskom kantonu Bošnjaci čine 58 posto stanovništva, Hrvati 37. Na izborima su bošnjački birači SDA dali 11 mandata — više nego ijednoj drugoj strani u kantonu. Dali su joj ključeve. Dali su joj mandat da vodi.

I šta je SDA uradila s tim ključevima?

Predala ih je HDZ-u BiH. Uz osmijeh, uz stisak ruke, uz saopćenje o “partnerstvu”.

Od osam ministarstava u Vladi SBK, pet je u rukama HDZ-a: financije, unutarnji poslovi, pravosuđe, obrazovanje i zdravstvo. SDA je za sebe zadržala tri: privredu, prostorno uređenje i poljoprivredu.

Pogledajte sad šta ta podjela znači u novcu iu ljudima. Pet ministarstava pod kontrolom HDZ-a upravlja sa 90,5 posto budžeta kantona i kontrolira 95 posto kantonalne uprave. Plate prosvjetara, policija, sudovi, bolnice, inspekcije, svaka marka koja uđe i izađe iz kantonalne kase — sve to ide preko ministra HDZ-a. Stranci koje je dobila najviše glasova ostale su mrvice: tri resora koji zajedno ne raspolažu ni desetinom budžeta.

Premijer SDA?

Premijer je figura. Vlada odlučuje većinom, a pet ministara HDZ-a — to je većina. Ako tih pet ne digne ruku, ne usvaja se ni dnevni red. Sjednica ne može ni početi. Čovjek koji formalno “vodi” Vladu ne može bez njihove suglasnosti staviti nijednu tačku na raspravu, a kamoli donijeti odluku. Sjedi na čelu stola za kojim ništa ne odlučuje.

Da to izgovorimo do kraja, i neka svakako pročita dvaput: u kantonu u kojem 58 posto građana čine Bošnjaci, stranka koju su ti isti Bošnjaci učinili najjačom svjesno je i dobrovoljno predala stvarnu vlast stranci koja je dobila manje povjerenja. Ne pod pritiskom. Ne zato što je morala. Nego zato što joj se isplatilo.

I da odmah raščistimo jednu stvar, prije nego što netko posegne za jeftinom odbranom: problem nije u tome što Hrvati u miješanom kantonu imaju ministarstvo. Imaju ih i trebaju ih imati — to je logika ovog kantona i ove zemlje. Problem je omjer i cijena. Kompromis je kad najveća stranka dijeli vlast. Ovo nije podjela — ovo je kapitulacija. Najjača stranka pristala je na ulogu manjinskog partnera u vlastitoj vlasti.

Ali fotelje su samo početak računa. Veleizdaja se ne mjeri foteljima — mjeri se posljedicama na terenu. A posljedice vide svako ko se proveze kroz ovaj kanton otvorenih očiju.

Novac ide tamo gdje je vlast. Vlast je predata — pa je i novac otišao za njom. Godinama gledamo istu sliku: sredine s većinskim bošnjačkim stanovništvom postaju sve siromašnije, dok se druge rastu, grade i uređuju. To nije dojam i nije zavist — to su službeni indeksi razvijenosti općina, po kojima bošnjačke sredine Srednje Bosne iz godine u godinu klize prema dnu ljestvice. Jedni dobijaju ceste, poslovne zone i projekte; drugima ostaju obećanja pred izbore. Kad deceniju držiš pet ministarstava i devedeset posto budžeta, na kraju se golim okom vidi kome si gradio, a koga si preskakao.

A najskuplje se ta predaja plaća tamo gdje najviše boli — u zdravstvu. Građanin koji ima samo bosanskohercegovačko državljanstvo upućen je isključivo na kantonalni sistem: na markice i participaciju koje plaća iz svog džepa, na osiromašenu esencijalnu listu lijekova, na čekanja i uputnice. Onaj ko uz bh. pasoš ima i drugi, evropski, ima izlaz — liječenje preko granice, u sustavu u koji ovaj kanton ne mora uložiti ni marke. U praksi to znači da u istom kantonu pravo na liječenje ne vrijedi jednako za svakoga: Bošnjak sa samo bh. državljanstvom prepušten je sustav koji je neko svjesno pustio da propada. A resor zdravstva, da se razumijemo, sve ove godine drži istu stranu istog stola — uz potpis SDA na svakom koalicionom sporazumu.

To više nije politika. To je slika dva života u istom kantonu: jedan koji ima kome da se obrati i jedan koji je ostavljen sam sebi.

A šta je SDA dobila zauzvrat? Fotelje. Titule bez sadržaja. Premijera koji reže vrpce i tri ministarstva iz kojih se ništa ne odlučuje. I mir — onaj najskuplji mir, u kojem partneri jedni drugima ne diraju direktore, ne otvaraju ladice i ne postavljaju pitanja.

I sve to plaćeno vašim glasom.

Postoji riječ za svjesno predavanje onoga što ti je narod povjerio na čuvanje. Ta riječ nije “kompromis”. Nije ni “stabilnost”. Kad dobiješ najviše mandata, a glasačima koji su ti dali ostaviti deset posto budžeta i pet posto uprave — to je izdaja povjerenja. Veleizdaja glasača, obavljena bez ijednog metka i bez ijednog protesta, običnim potpisom na koalicioni sporazum.

Zato, kad vam u listopadu ponovo pokucaju na vrata s pričom o “odbrani nacionalnih interesa”, postavite im samo jedno pitanje:

Gdje su bili ti nacionalni interesi kad se dijelio budžet?

58 posto naroda. 11 mandata. Tri najsiromašnija resora. Deset posto budžeta. Sve siromašnije bošnjačke čaršije — i zdravstvo u kojem nisu svi jednaki.

To je račun. I taj račun ne plaća SDA. Plaćate ga vi, svaki dan. Zapamtite ga do izbora.

To je račun. Zapamtite ga do izbora.