Dvadeset šestog februara 2007. godine Bosna i Hercegovina dobila je nešto što nijedna država na svijetu prije nje nije imala: presudu Međunarodnog suda pravde kojom je jedna država Srbija proglašena odgovornom za kršenje Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Sud je utvrdio da je u Srebrenici počeo genocid, da ga Srbija nije spriječila iako je mogla i morala, i da počinjeno nije kaznila. Nikada, ni prije ni poslije, nijedna država nije ponijela takvu presudu.

Toga dana bošnjačka politika, oličena u SDA koja je držala državnu vanjsku politiku, dobila je u ruke najvredniji pravni i diplomatski kapital u historiji ove zemlje.

Sedamnaest godina kasnije, 23. maja 2024., Generalna skupština Ujedinjenih nacija usvojila je Rezoluciju o Međunarodnom danu sjećanja na genocid u Srebrenici. Iza te rezolucije nije stajala SDA. Iza nje je stajao Denis Bećirović.

Između ta dva datuma stoji priča o dvije potpuno različite politike. Priča o tome šta se dogodi kada se historijski kapital čuva u fioci i šta se dogodi kada ga neko ko ima znanja hrabrosti i ljubavi prema domovini konačno uzme u ruke.

Decenija u fioci: 2007.–2017.

Šta je država koja je dobila presudu protiv Srbije radila s tom presudom? Hronologija je porazna upravo zato što je prazna.

Od februara 2007. do maja 2011. Srbija je bila u kontinuiranom, dokazivom kršenju izvršne presude ICJ-a: sud joj je naredio da bez odlaganja preda Ratka Mladića Haškom tribunalu, a Mladić je četiri godine mirno živio na njenom teritoriju. Četiri godine je BiH imala pravo da pitanje neizvršenja iznese pred sam Sud, pred Vijeće sigurnosti po članu 94(2) Povelje UN-a, pred svaku europsku instituciju koja je odlučivala o kandidatskom statusu Srbije. Koliko je formalnih inicijativa pokrenulo vlast u kojoj je SDA vodila vanjsku politiku? Nijednu. Kada je Mladić 2011. konačno uhapšen, to nije bila zasluga bosanske diplomatije nego briselskog uvjetovanja a politički kapital hapšenja pokupio je Beograd, koji ga je svijetu prodao kao dokaz svoje “europske zrelosti”.

Godine 2010. Narodna skupština Srbije usvojila je deklaraciju o Srebrenici koja je pažljivo izbjegla riječ genocid. To je bio trenutak u kojem je država s presudom u rukama mogla i morala reći: ovo nije priznanje, ovo je razvodnjavanje sudski utvrđene istine, i normalizacija odnosa ima cijenu puno priznanje nalaza Suda. Umjesto državne strategije, uslijedila je komemorativna retorika. Svakog jula govori, svakog augusta zaborav.

Neredigovani zapisnici Vrhovnog savjeta obrane SRJ dokumenti koji su pred Haškim tribunalom sakriveni zaštitnim mjerama upravo zato što dokumentuju vezu Beograda s VRS-om bili su jedini realan put ka reviziji presude. Deset godina je postojao rok iz članka 61 Statuta ICJ-a. Deset godina trebalo je izgraditi pravni, arhivski i diplomatski teren: sustavni pritisak za skidanje zaštitnih mjera, tim međunarodnih pravnika, koalicija država. Šta je izgrađeno za deset godina? ništa. Šta je uradila Bisera Turković (SDA) ministrica vanjskih poslova BiH? Ništa!

A onda, 23. februara 2017. godine tri dana prije isteka roka Bakir Izetbegović šalje u Hag zahtjev za reviziju. Bez odluke Predsjedništva BiH. Bez validnog agenta države. Bez novih dokaza, jer arhivi nikada nisu otvoreni. Bez pripremljenog terena, jer se teren ne priprema za tri dana nego za deset godina. Sud je u martu 2017. saopštio ono što je svaki pravnik znao unaprijed: zahtjev koji ne dolazi od nadležnog organa države ne može se smatrati podnesenim. Revizija nije izgubljena ona nikada nije ni razmatrana. Umrla je na proceduri, a procedura je umrla na nemaru jedne stranke SDA.

I tu se mora reći najteža rečenica ove analize: revizija iz 2017. nije bila iskorak iz decenije šutnje. Ona je bila kruna te šutnje pokušaj da se u sedamdeset dva sata, pred izbornu godinu, gestom nadoknadi ono što je traženo deset godina rada. Politika koja deceniju spava na presudi, pa se probudi tri dana prije roka, nije politika sjećanja. To je politika alibija.

Reći će neko: ali 2015. je pokušana rezolucija u UN-u. Jeste britanska rezolucija, u Vijeću sigurnosti, gdje ju je Rusija vetom srušila. Tuđa inicijativa, tuđe vodstvo, pogrešna adresa. I upravo taj poraz sadržavao je lekciju koju je netko morao naučiti: put ne vodi kroz Vijeće sigurnosti u kojem sjedi ruski veto, nego kroz Generalnu skupštinu u kojoj veta nema. SDA tu lekciju nije naučila ni pretvorila u plan. Naučio ju je neko drugi.

Godina koja je vrijedila sedamnaest: Bećirović 2024

Ono što je Denis Bećirović uradio 2023. i 2024. godine treba nazvati pravim imenom: najveća diplomatska pobjeda Bosne i Hercegovine od Dejtona.

I treba odmah reći pod kojim uvjetima je izvojevana. Bećirović nije imao državu iza sebe imao je državu protiv sebe, ili barem njenu trećinu. Predsjedništvo BiH nije moglo donijeti odluku o pokretanju inicijative jer se Željka Cvijanović izričito protivila. Tamo gdje bi ležerna politika stala i slegnula ramenima “institucije su blokirane, šta ćemo” Bećirović je pronašao put koji blokadi nije podložan: rezoluciju u Generalnoj skupštini formalno predlažu države članice, i on je izgradio koaliciju u kojoj su Njemačka i Ruanda ponijele sponzorstvo, a trideset dvije države stale su uz njih kao kosponzori. Blokadu kod kuće nije razbijao učinio ju je nevažnom. To je razlika između političara koji objašnjava zašto se nešto ne može i državnika koji utvrdi kako se može.

Protiv njega je stajala kampanja kakvu ovu regiju ne pamti. Aleksandar Vučić je vodio ličnu, globalnu diplomatsku ofanzivu; uz Srbiju su stajale Rusija i Kina, uz njih Mađarska, uz njih dobar dio nesvrstanog svijeta koji je Beograd godinama obrađivao. Glasanje je dva puta odgađano. Pritisci, opstrukcije i udari kako je i sam kasnije rekao dolazili su i izvana i iznutra. Milorad Dodik je na sam dan glasanja iz Srebrenice najavljivao “mirno druženje”. Bećirović je izdržao sve.

A onda mudrost, koja je u ovoj pobjedi važnija i od upornosti. Prvo: adresa. Generalna skupština umjesto Vijeća sigurnosti lekcija iz 2015. konačno pretvorena u strategiju, ruski veto zaobiđen jednim potezom. Drugo: jezik. Bećirović je od prvog dana ponavljao rečenicu koja je razoružala cijelu zajednicui narativ: nijedan narod, pa ni srpski, nije genocidan. Rezolucija nigdje ne imenuje Srbiju, nigdje ne pripisuje kolektivnu krivicu i time je Vučićeva kampanja o “žigosanju srpskog naroda” ostala bez ijednog uporišta u tekstu protiv kojeg je vođena. Beograd se borio protiv rezolucije koja ne postoji, jer se protiv one koja postoji nije imalo čime boriti. To nije slučajnost. To je dizajn.

Dvadeset trećeg maja 2024. Generalna skupština usvojila je rezoluciju: 84 države za, 19 protiv, 68 uzdržanih. Beograd je i poraz pokušao preglasati spinom sabirajući uzdržane i odsutne u “većinu koja nije podržala” ali kalendar Ujedinjenih nacija ne priznaje spin. Od 2025. godine, svakog 11. Jula, čovječanstvo obilježava Međunarodni dan sjećanja na genocid u Srebrenici. Negiranje genocida i veličanje zločinaca osuđeni su rezolucijom najvišeg svjetskog foruma. Presude ICTY-a i ICJ-a, uključujući i onu iz 2007. koju je bošnjačka politika sedamnaest godina držala u fioci, ugrađene su u temelj dokumenta koji se više nikada, ničijim vetom i ničijom blokadom, ne može povući.

Ono što SDA nije uradila sa sedamnaest godina, punim institucijama i presudom u rukama Bećirović je uradio za godinu dana, s blokiranim Predsjedništvom i pola svijeta protiv sebe.

Razlika

Razlika između ove dvije politike nije u patriotizmu, nije u odnosu prema žrtvama, nije čak ni u ciljevima deklarativno su svi htjeli isto. Razlika je u tri stvari.

Prva je razlika između posjedovanja i upravljanja. SDA je posjedovala presudu; Bećirović je upravljao naslijeđem te presude. Kapital koji se ne investira nije kapital nego uspomena.

Druga je razlika između rituala i strategije. Politika SDA prema Srebrenici bila je komemorativna: govor u julu, šutnja do jula. Bećirovićeva politika bila je operativna: cilj, adresa, koalicija, jezik, rok, rezultat. Žrtvama genocida ne duguje se samo suza duguje se rad.

Treća je razlika između alibije i odgovornosti. Kada je SDA konačno djelovala, 2017, djelovala je tako da poraz unaprijed osigura krivca: blokirano Predsjedništvo, Ivanić, entitetski veto. Bećirović je krenuo s identičnom blokadom u identično Predsjedništvo i umjesto alibije pronašao rutu. Ista prepreka, dva ishoda. Prepreka, dakle, nikada nije bila objašnjenje. Objašnjenje je uvijek bilo u onome ko pred preprekom stoji.

Da ne bude nesporazuma: rezolucija ne vraća ono što je decenija ležernosti nepovratno prokockala. Rok za reviziju istekao je zauvijek 2017. Arhivi Vrhovnog savjeta obrane ostali su zapečaćeni. Reparacije nikada nisu ni postavljene kao zahtjev. Prozor u kojem je Srbija četiri godine prekršila izvršnu presudu zatvoren je bez jedne bosanske inicijative. To je trajni dug SDA prema žrtvama i prema državi, i nikakav kasniji uspjeh ničiji taj dug ne briše. Ali rezolucija je spasila ono što se još spasiti dalo: istina je učinila neopozivom. Presuda iz 2007. mogla je ostati pravni dokument koji čita uzak krug stručnjaka; od 23. maja 2024. ona je ugrađena u trajni kalendar čovječanstva.

Sedamnaest godina jedna politika je čekala da istina pobijedi samu. Onda je došao čovjek koji je razumio da istina ne pobjeđuje sama nego da se za nju bori, pametno, uporno i do kraja. Jedanaestog jula, kada svijet prvi put uz Potočare stane po rezoluciji Ujedinjenih nacija, znat će se čija je to zasluga. I znat će se, jednako jasno, čija nije