Kada jedni mladima zatvaraju prostor da vole svoju državu, drugi im donose državu tamo gdje žive. To je razlika između politike riječi i politike djela.

U vremenu kada se mladima u Vitezu pokušava uskratiti pravo da zajedno gledaju utakmicu reprezentacije Bosne i Hercegovine, da navijaju za svoju državu, da osjete zajedništvo, pripadnost i ponos, odgovor ministra Nerina Dizdara i Federalnog ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica pokazuje šta znači imati osjećaj za potrebe običnog čovjeka, a posebno mladih.

Ovo nije samo organizacija javnog gledanja utakmice. Ovo je mnogo više od videozida, sportskog događaja i navijačke atmosfere. Ovo je poruka mladima u Vitezu, Stocu i svim drugim sredinama gdje se ljubav prema Bosni i Hercegovini pokušava gurati na marginu: niste sami.

Kada općinska vlast ne prepoznaje potrebu mladih da žive svoju državu, da je osjećaju kao svoju, da zajedno pod zastavom Bosne i Hercegovine dijele radost i ponos, onda je dužnost odgovornih ljudi i institucija da pokažu da država postoji. I da nije daleko. I da nije nijema. I da nije ravnodušna.

Zato hvala ministru Nerinu Dizdaru što je pokazao da politika ne mora biti samo riječ, obećanje i saopćenje. Politika može biti konkretan potez. Djelo. Reakcija. Odgovor u pravom trenutku.

Mladima ne treba mnogo. Treba im prostor. Treba im osjećaj da pripadaju. Treba im poruka da Bosna i Hercegovina nije nešto apstraktno, nego dom u kojem imaju pravo da se raduju, okupljaju i navijaju za svoje Zmajeve.

Zato je ovaj potez važan. Jer pokazuje razliku između politike koja zabranjuje i politike koja otvara vrata. Između vlasti koja mladima šalje poruku da šute i onih koji im poručuju: budite glasni, budite ponosni, budite svoji.

Djela, a ne riječi.

Hvala Nerinu Dizdaru i svima koji su pokazali da Bosna i Hercegovina mora biti prisutna svugdje gdje njeni građani žele da je žive — u Stocu, u Vitezu, u svakom gradu, u svakoj općini i u svakom srcu koje kuca za ovu zemlju.