Dok SDA godinama gospodari resorom Privrede i poljoprivrede, bošnjačke općine u SBK su najnerazvijenije

Postoji jedna politička istina u Srednjobosanskom kantonu koju više nije moguće sakriti ni saopštenjima, ni patriotskim parolama, ni predizbornim obećanjima. Ta istina je bolna, ali je jasna: tamo gdje SDA godinama drži ključne resore razvoja, narod ne živi bolje — živi teže, siromašnije i nesigurnije.

Ako jedna politička stranka, u ovom slučaju Stranka demokratske akcije, godinama i kroz više izbornih ciklusa kontroliše tri najvažnija resora za razvoj kantona — privredu, poljoprivredu i urbanizam — onda bi zdrava logika govorila da bi upravo sredine iz kojih ti ministri dolaze morale biti primjer napretka. Morale bi imati jaču privredu, više investicija, bolje uređene industrijske zone, veći broj zaposlenih, bolju infrastrukturu i jasniju perspektivu za mlade ljude.

Ali stvarnost govori potpuno suprotno.

Zvanični makroekonomski i socioekonomski pokazatelji Federalnog zavoda za programiranje razvoja razotkrivaju poražavajuću sliku: SDA nije razvijala privredu — SDA je razvijala vlastitu stranačku mrežu. Dok se stranka širila, općine s bošnjačkom većinom su ekonomski slabjele, praznile se i tonule.

Službeni podaci ne lažu: Vitez i Kiseljak rastu, bošnjačke općine preživljavaju

Izvještaji o razvoju Federacije BiH iz godine u godinu potvrđuju isti obrazac. U Srednjobosanskom kantonu ekonomski najjače općine su Vitez, Kiseljak i Kreševo. One nose najveći dio privredne snage kantona, stvaraju značajnu dodanu vrijednost, imaju snažniji izvoz, veće prihode i bolju ekonomsku poziciju.

S druge strane, općine s bošnjačkom većinom, koje su godinama davale političku snagu upravo onima koji upravljaju resorima razvoja, danas su u sve težem položaju. Nekadašnji industrijski gigant Bugojno danas po ekonomskim pokazateljima zaostaje za višestruko manjim Kreševom. To nije samo statistički podatak. To je politička optužnica.

Jer kada gradovi koji su nekada hranili hiljade porodica danas gledaju u leđa manjim sredinama, onda to nije slučajnost. To je posljedica loše politike, pogrešnih prioriteta i sistema u kojem javni novac nije služio razvoju, nego održavanju političke poslušnosti.

Posebno je porazna struktura izvoza, prihoda i stvaranja ekonomske vrijednosti. Vitez i Kiseljak sami generišu veću ekonomsku moć nego brojne druge općine zajedno. Dok se u tim sredinama koncentrišu kapital, proizvodnja i poslovna aktivnost, mnoge bošnjačke općine ostaju bez investicija, bez radnih mjesta i bez mladih ljudi.

One se ne razvijaju. One se polako prazne.

Apsurd Gornjeg Vakufa-Uskoplja: Ministar privrede, a vlastita općina u Grupi IV

Vrhunac političkog apsurda vidi se na primjeru Gornjeg Vakufa-Uskoplja. Zvanični podaci za 2023. i 2024. godinu ovu općinu svrstavaju u Grupu IV — nerazvijene općine.

To samo po sebi ne bi bilo toliko politički eksplozivno da upravo iz te općine ne dolazi resorni ministar privrede.

I tu se postavlja pitanje koje ne traži nikakvu filozofiju, nego samo pošten odgovor:

Kako je moguće da ministar privrede nije uspio ekonomski podići ni vlastitu općinu iz koje dolazi, a kamoli cijeli kanton?

Ako čovjek godinama upravlja resorom privrede, ako ima budžet, poziciju, političku moć, mehanizme odlučivanja i mogućnost da kreira razvojne politike, a njegova općina ostane u kategoriji nerazvijenih, onda se mora otvoreno reći: tu nije problem samo u ekonomiji. Tu je problem u namjeri, prioritetima i političkom sistemu koji je sam sebi svrha.

Gornji Vakuf-Uskoplje u toj neslavnoj kategoriji nije sam. Društvo mu prave Donji Vakuf, Fojnica i Busovača. To su sredine koje bi morale biti predmet posebne razvojne pažnje, ali su umjesto toga postale dokaz da politika koja se godinama predstavlja kao zaštitnik bošnjačkog naroda nije uspjela zaštititi ni njegovu ekonomsku budućnost.

Interventna sredstva: zakonski upakovan klijentelizam

Nerazvijenost ovih općina nije pala s neba. Ona nije rezultat jedne loše godine, jedne krize ili jednog propuštenog projekta. Ona je posljedica sistema.

A taj sistem najbolje se vidi kroz famozna interventna sredstva.

Umjesto da se novac građana ulaže u ozbiljne strateške projekte, industrijske zone, proizvodne kapacitete, privlačenje domaćih i stranih investicija, otvaranje novih radnih mjesta i dugoročni razvoj, stvoren je mehanizam sitnog političkog davanja.

SDA-ovi ministri su godinama usavršavali model u kojem se značajan dio budžetskih sredstava, često najmanje 20% u brojnim programima, a nekada i više, izuzima iz transparentnih javnih poziva. Taj novac se onda dijeli direktno, „na zahtjev korisnika“.

Na papiru — sve izgleda uredno.

U praksi — to je politički bankomat.

Taj sistem ne razvija privredu. On razvija zavisnost. Ne stvara jake firme. On održava poslušne. Ne gradi budućnost. On kupuje tišinu, zahvalnost i glasove.

Zato se novac koji bi morao biti razvojni često pretvara u novac za preživljavanje podobnih. Umjesto velikih projekata, dobijamo sanacije krovova, opremanje kafanskih ljetnih bašti, kupovinu alata, krpljenje tekuće likvidnosti i spašavanje firmi čiji su računi godinama u blokadi.

To nije razvojna politika. To je politička milostinja narodnim novcem.

I tu leži najveća opasnost. Kada ministarstvo prestane biti institucija razvoja i pretvori se u stranački šalter, tada budžet više ne pripada građanima. Tada budžet postaje sredstvo kontrole, zavisnosti i političkog ucjenjivanja.

Novac postoji, ali ne ide tamo gdje treba

Najveća prevara nije u tome da novca nema. Novca ima. Problem je što se on ne usmjerava tamo gdje bi morao.

Da se godinama planiralo ozbiljno, danas bi nerazvijene općine imale jasne razvojne programe. Imale bi industrijske zone sa infrastrukturom, poticaje za proizvodnju, podršku izvoznicima, strategije za ostanak mladih, plansko privlačenje investitora, jačanje poljoprivredne proizvodnje i urbanističko uređenje koje otvara prostor razvoju.

Umjesto toga, javnost svake godine sluša ista opravdanja, iste fraze i iste izgovore. A rezultat je uvijek isti: stranka jača, narod slabi.

To je suština ovog paradoksa.

Oni koji najviše govore o zaštiti naroda, godinama upravljaju resursima tog naroda, ali su upravo sredine tog naroda među najnerazvijenijima. Oni koji se predstavljaju kao politički štit, u praksi su postali zid između građana i razvoja.

Jaka SDA, siromašan narod

Zato se kritika Vlade SBK i SDA-ovih resora mora svesti na brutalno jednostavnu matematiku: sistem interventnih dodjela bez javnog konkursa nije greška u sistemu — to jeste sistem.

Tri ključna resora — privreda, poljoprivreda i urbanizam — godinama se koriste kao poluge za usmjeravanje budžetskog novca uskom krugu stranački povezanih ljudi. Novac se ne koristi da stvori ekonomsku nezavisnost građana, nego da proizvede političku zavisnost od vlasti.

Dok se sredstva dijele na sitne grantove za kupovinu socijalnog mira, za krpljenje gubitaka podobnih firmi i za održavanje mreže lojalnosti na terenu, izostaju kapitalna ulaganja. Nema velikih razvojnih projekata. Nema ozbiljne industrijske vizije. Nema strategije koja će zaustaviti odlazak ljudi.

Zato su Gornji Vakuf-Uskoplje, Donji Vakuf, Fojnica i Busovača službeno među nerazvijenim općinama.

To nije samo ekonomski podatak. To je politička presuda.

Jer ako nakon toliko godina vlasti, tolikih budžeta, tolikih ministarskih mandata i tolikih obećanja vaše općine ostanu nerazvijene, onda više ne možete kriviti ni Sarajevo, ni Federaciju, ni druge narode, ni svjetske krize. Morate pogledati u vlastite odluke, vlastite ministre i vlastitu politiku.

A zaključak je bolan, ali neizbježan:

SDA je u SBK uspjela izgraditi snažnu stranačku mašineriju, ali nije uspjela izgraditi snažne općine. Uspjela je učvrstiti vlast, ali nije uspjela učvrstiti ekonomiju. Uspjela je obogatiti političku mrežu, ali je narod ostavila siromašnijim, slabijim i sve praznijim.

To je prava slika politike koja godinama vlada u ime naroda, a iza sebe ostavlja nerazvijene općine, umorne građane i mlade ljude koji budućnost traže daleko od mjesta u kojima su rođeni.

I zato se mora reći jasno:

Nije uspjeh imati jaku stranku ako narod od nje živi sve slabije. Nije uspjeh držati budžet ako općine tonu. Nije uspjeh dijeliti grantove ako se time kupuje lojalnost, a ne gradi budućnost.

Pravi razvoj se ne mjeri brojem podijeljenih intervencija, nego brojem otvorenih radnih mjesta, brojem novih investicija, ostankom mladih porodica i dostojanstvom čovjeka koji od svog rada može živjeti.

A po tim mjerilima, politika SDA u SBK nije priča o razvoju.

To je priča o moći jedne stranke i siromaštvu naroda koji joj je godinama vjerovao.

Mogu ti od ovoga napraviti i kraću, udarnu verziju za Facebook objavu sa jačim naslovom i prvim pasusom koji odmah “hvata” čitaoca.

Postoji jedna politička istina u Srednjobosanskom kantonu koju više nije moguće sakriti ni saopštenjima, ni patriotskim parolama, ni predizbornim obećanjima. Ta istina je bolna, ali je jasna: tamo gdje SDA godinama drži ključne resore razvoja privrede, poljoprivrede i urbanizma, narod ne živi bolje — živi teže, siromašnije i nesigurnije.

Ako jedna politička stranka, u ovom slučaju Stranka demokratske akcije, godinama i kroz više izbornih ciklusa kontroliše tri najvažnija resora za razvoj kantona — privredu, poljoprivredu i urbanizam onda bi zdrava logika govorila da bi upravo sredine iz kojih ti ministri dolaze morale biti primjer napretka. Morale bi imati jaču privredu, više investicija, bolje uređene industrijske zone, veći broj zaposlenih, bolju infrastrukturu i jasniju perspektivu za mlade ljude.

Ali stvarnost govori potpuno suprotno.

Zvanični makroekonomski i socioekonomski pokazatelji Federalnog zavoda za programiranje razvoja razotkrivaju poražavajuću sliku: SDA nije razvijala privredu SDA je razvijala vlastitu stranačku mrežu. Dok se stranka širila, općine s bošnjačkom većinom su ekonomski slabjele, praznile se i tonule.

Službeni podaci ne lažu: Vitez i Kiseljak rastu, bošnjačke općine preživljavaju

Izvještaji o razvoju Federacije BiH iz godine u godinu potvrđuju isti obrazac. U Srednjobosanskom kantonu ekonomski najjače općine su Vitez, Kiseljak i Kreševo. One nose najveći dio privredne snage kantona, stvaraju značajnu dodanu vrijednost, imaju snažniji izvoz, veće prihode i bolju ekonomsku poziciju.

S druge strane, općine s bošnjačkom većinom, koje su godinama davale političku snagu upravo onima koji upravljaju resorima razvoja, danas su u sve težem položaju. Nekadašnji industrijski gigant Bugojno danas po ekonomskim pokazateljima zaostaje za višestruko manjim Kreševom. To nije samo statistički podatak. To je politička optužnica.

Jer kada gradovi koji su nekada hranili hiljade porodica danas gledaju u leđa manjim sredinama, onda to nije slučajnost. To je posljedica loše politike, pogrešnih prioriteta i sistema u kojem javni novac nije služio razvoju, nego održavanju političke poslušnosti.

Posebno je porazna struktura izvoza, prihoda i stvaranja ekonomske vrijednosti. Vitez i Kiseljak sami generišu veću ekonomsku moć nego brojne druge općine zajedno. Dok se u tim sredinama koncentrišu kapital, proizvodnja i poslovna aktivnost, mnoge bošnjačke općine ostaju bez investicija, bez radnih mjesta i bez mladih ljudi.

One se ne razvijaju. One se polako prazne.

Apsurd Gornjeg Vakufa-Uskoplja: Ministar privrede, a vlastita općina u Grupi IV

Vrhunac političkog apsurda vidi se na primjeru Gornjeg Vakufa-Uskoplja. Zvanični podaci za 2023. i 2024. godinu ovu općinu svrstavaju u Grupu IV — nerazvijene općine.

To samo po sebi ne bi bilo toliko politički eksplozivno da upravo iz te općine ne dolazi resorni ministar privrede.

I tu se postavlja pitanje koje ne traži nikakvu filozofiju, nego samo pošten odgovor:

Kako je moguće da ministar privrede nije uspio ekonomski podići ni vlastitu općinu iz koje dolazi, a kamoli cijeli kanton?

Ako čovjek godinama upravlja resorom privrede, ako ima budžet, poziciju, političku moć, mehanizme odlučivanja i mogućnost da kreira razvojne politike, a njegova općina ostane u kategoriji nerazvijenih, onda se mora otvoreno reći: tu nije problem samo u ekonomiji. Tu je problem u namjeri, prioritetima i političkom sistemu koji je sam sebi svrha.

Gornji Vakuf-Uskoplje u toj neslavnoj kategoriji nije sam. Društvo mu prave Donji Vakuf, Fojnica i Busovača. To su sredine koje bi morale biti predmet posebne razvojne pažnje, ali su umjesto toga postale dokaz da politika koja se godinama predstavlja kao zaštitnik bošnjačkog naroda nije uspjela zaštititi ni njegovu ekonomsku budućnost.

Interventna sredstva: zakonski upakovan klijentelizam

Nerazvijenost ovih općina nije pala s neba. Ona nije rezultat jedne loše godine, jedne krize ili jednog propuštenog projekta. Ona je posljedica sistema.

A taj sistem najbolje se vidi kroz famozna interventna sredstva.

Umjesto da se novac građana ulaže u ozbiljne strateške projekte, industrijske zone, proizvodne kapacitete, privlačenje domaćih i stranih investicija, otvaranje novih radnih mjesta i dugoročni razvoj, stvoren je mehanizam sitnog političkog davanja.

SDA-ovi ministri su godinama usavršavali model u kojem se značajan dio budžetskih sredstava, često najmanje 20% u brojnim programima, a nekada i više, izuzima iz transparentnih javnih poziva. Taj novac se onda dijeli direktno, „na zahtjev korisnika“.

Na papiru — sve izgleda uredno.

U praksi — to je politički bankomat.

Taj sistem ne razvija privredu. On razvija zavisnost. Ne stvara jake firme. On održava poslušne. Ne gradi budućnost. On kupuje tišinu, zahvalnost i glasove.

Zato se novac koji bi morao biti razvojni često pretvara u novac za preživljavanje podobnih. Umjesto velikih projekata, dobijamo sanacije krovova, opremanje kafanskih ljetnih bašti, kupovinu alata, krpljenje tekuće likvidnosti i spašavanje firmi čiji su računi godinama u blokadi.

To nije razvojna politika. To je politička milostinja narodnim novcem.

I tu leži najveća opasnost. Kada ministarstvo prestane biti institucija razvoja i pretvori se u stranački šalter, tada budžet više ne pripada građanima. Tada budžet postaje sredstvo kontrole, zavisnosti i političkog ucjenjivanja.

Novac postoji, ali ne ide tamo gdje treba

Najveća prevara nije u tome da novca nema. Novca ima. Problem je što se on ne usmjerava tamo gdje bi morao.

Da se godinama planiralo ozbiljno, danas bi nerazvijene općine imale jasne razvojne programe. Imale bi industrijske zone sa infrastrukturom, poticaje za proizvodnju, podršku izvoznicima, strategije za ostanak mladih, plansko privlačenje investitora, jačanje poljoprivredne proizvodnje i urbanističko uređenje koje otvara prostor razvoju.

Umjesto toga, javnost svake godine sluša ista opravdanja, iste fraze i iste izgovore. A rezultat je uvijek isti: stranka jača, narod slabi.

To je suština ovog paradoksa.

Oni koji najviše govore o zaštiti naroda, godinama upravljaju resursima tog naroda, ali su upravo sredine tog naroda među najnerazvijenijima. Oni koji se predstavljaju kao politički štit, u praksi su postali zid između građana i razvoja.

Jaka SDA, siromašan narod

Zato se kritika Vlade SBK i SDA-ovih resora mora svesti na brutalno jednostavnu matematiku: sistem interventnih dodjela bez javnog konkursa nije greška u sistemu — to jeste sistem.

Tri ključna resora — privreda, poljoprivreda i urbanizam — godinama se koriste kao poluge za usmjeravanje budžetskog novca uskom krugu stranački povezanih ljudi. Novac se ne koristi da stvori ekonomsku nezavisnost građana, nego da proizvede političku zavisnost od vlasti.

Dok se sredstva dijele na sitne grantove za kupovinu socijalnog mira, za krpljenje gubitaka podobnih firmi i za održavanje mreže lojalnosti na terenu, izostaju kapitalna ulaganja. Nema velikih razvojnih projekata. Nema ozbiljne industrijske vizije. Nema strategije koja će zaustaviti odlazak ljudi.

Zato su Gornji Vakuf-Uskoplje, Donji Vakuf, Fojnica i Busovača službeno među nerazvijenim općinama.

To nije samo ekonomski podatak. To je politička presuda.

Jer ako nakon toliko godina vlasti, tolikih budžeta, tolikih ministarskih mandata i tolikih obećanja vaše općine ostanu nerazvijene, onda više ne možete kriviti ni Sarajevo, ni Federaciju, ni druge narode, ni svjetske krize. Morate pogledati u vlastite odluke, vlastite ministre i vlastitu politiku.

A zaključak je bolan, ali neizbježan:

SDA je u SBK uspjela izgraditi snažnu stranačku mašineriju, ali nije uspjela izgraditi snažne općine. Uspjela je učvrstiti vlast, ali nije uspjela učvrstiti ekonomiju. Uspjela je obogatiti političku mrežu, ali je narod ostavila siromašnijim, slabijim i sve praznijim.

To je prava slika politike koja godinama vlada u ime naroda, a iza sebe ostavlja nerazvijene općine, umorne građane i mlade ljude koji budućnost traže daleko od mjesta u kojima su rođeni.

I zato se mora reći jasno:

Nije uspjeh imati jaku stranku ako narod od nje živi sve slabije. Nije uspjeh držati budžet ako općine tonu. Nije uspjeh dijeliti grantove ako se time kupuje lojalnost, a ne gradi budućnost.

Pravi razvoj se ne mjeri brojem podijeljenih intervencija, nego brojem otvorenih radnih mjesta, brojem novih investicija, ostankom mladih porodica i dostojanstvom čovjeka koji od svog rada može živjeti.

A po tim mjerilima, politika SDA u SBK nije priča o razvoju.

To je priča o moći jedne stranke i siromaštvu naroda koji joj je godinama vjerovao.