Hrvatski sabor je 15. srpnja 2026. godine, sa 83 glasa „za“, tri suzdržana i jednim glasom protiv, usvojio Rezoluciju o osnaživanju političkog položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini. Predlagač je bio Klub zastupnika Domovinskog pokreta, a konačni tekst je prethodno usaglašen s HDZ-om; svih osam amandmana Kluba Mosta i nezavisnog zastupnika Josipa Jurčevića je odbijeno, dok lijeva opozicija u glasanju nije ni sudjelovala.

Na prvi pogled, radi se o deklarativnom aktu koji potvrđuje „skrb” Hrvatske za Hrvate izvan njenih granica, podršku europskom putu BiH i njenom suverenitetu. Ali u srcu dokumenta stoji točka 3, kojom Sabor izričito podržava izborne modele „legitimnih predstavnika hrvatskog naroda“, uključujući prijedlog o uspostavljanju zasebnih izbornih jedinica za izbor hrvatskog člana Predsjedništva BiH . Time je parlament jedne susjedne države, potpisnice Dejtonskog sporazuma, formalno stao iza konkretnog modela unutrašnjeg izbornog uređenja druge suverene države i to modela koji u Ustavu BiH ne postoji, koji je u koliziji s praksom Europskog suda za ljudska prava is odlukama Ustavnog suda BiH, i čija dosljedna provedba pretpostavlja ono što se u Bosni i Hercegovini historijski postizalo samo silom: poklapanje teritorije i etniciteta.

Ovaj tekst obrazlaže zašto je taj imperativ „legitimni Hrvat” preko posebne teritorijalne jedinice, „pod svaku cijenu” pravno neutemeljen, praktično neprovodiv bez masovnog kršenja ljudskih prava, i politički opasan prije svega po same Hrvate u BiH.

1. Šta je usvojeno i šta odbijeni amandmani otkrivaju o pravcu

Usvojeni tekst je, riječima samog predlagača, kompromisna verzija: prvobitni prijedlog je u pregovorima s HDZ-om „razvodnjen“, kako su se u raspravi žalili i Most i dio zastupnika Domovinskog pokreta. Ali upravo su zato odbijeni amandmani analitički dragocjeni oni pokazuju punu putanju politike čiji je usvojeni tekst tek prva stepenica.

Amandman II tražio je da Sabor kao strateški interes Hrvatske definira „cjelovitu ustavno-političku reformu“, uzimajući u obzir modele koji uključuju „zasebnu izbornu jedinicu“ ili teritorijalni preustroj koji podrazumijeva i entitet s većinskim hrvatskim stanovništvom . Amandman V tražio je proglašavanje personama non grata bosanskohercegovačkih dužnosnika i zabranu ulaska u Hrvatsku svima koji „negiraju i vrijeđaju” među ostalim Hrvatsko vijeće obrane. Amandman VII tražio je reviziju hrvatskih državljanstava dodijeljenih osoba s prebivalištem u BiH. Amandman VIII postavljao je rok od dvanaest mjeseci, nakon čega bi Vlada RH pokrenula međunarodne konzultacije o „novom dogovoru” dakle, o reviziji Dejtona.

Svi su odbijeni. Ali predsjednik Domovinskog pokreta Ivan Penava ih je u raspravi ocijenio kao „vrlo konstruktivne i bliske“, uz obrazloženje da konačni tekst odražava odnos snaga u vladajućoj koaliciji dakle, taktiku, a ne načelno odbijanje. Ljestvica je vidljiva golim okom: danas „zasebna izborna jedinica”, sutra „teritorijalni preustroj”, prekosutra „entitet”. A vlastito obrazloženje Rezolucije istovremeno tvrdi da dokument „ne zadire u unutarnje uređenje Bosne i Hercegovine“. Ta unutrašnja kontradikcija akt koji istovremeno jamči suverenitet BiH i propisuje kako će BiH birati svoje Predsjedništvo nije stilska nespretnost. Ona je sama suština problema.

2. Ustav BiH ne poznaje treću izbornu jedinicu i brani se sam

Član V Ustava Bosne i Hercegovine je nedvosmislen: Predsjedništvo čine jedan Bošnjak i jedan Hrvat, „koji se svaki bira neposredno sa teritorije Federacije“, i jedan Srbin, koji se bira neposredno s teritorije Republike Srpske. Izborna jedinica za Predsjedništvo, dakle, jeste entitet tijela Federacije, odnosno tijela Republike Srpske. Nikakva „treća“, etnička skrojena jedinica u ustavnom tekstu ne postoji, niti se može uvesti rezolucijom stranog parlamenta: član X Ustava BiH izmjena rezerviše isključivo za Parlamentarnu skupštinu BiH, dvotrećinskoj većini u Predstavničkom domu.

Još je važnije ono što se često previđa. Član II/2 Ustava BiH propisuje da se Europska konvencija o ljudskim pravima i njeni protokoli „izravno primjenjuju u Bosni i Hercegovini” i da „imaju prioritet nad svim ostalim zakonima”, a član II/4 zabranjuje diskriminaciju po bilo kojem temelju. To znači da izborni zakon koji bi pravo glasa ili kandidiranja za hrvatskog člana Predsjedništvo vezao za kombinaciju etničkog izjašnjavanja i adrese stanovanja ne bi pao tek u Strazburu pao bi na samom Ustavu BiH, pred domaćim Ustavnim sudom, i prije nego što bi jedan glasački listić bio tiskan.

Tu je i treća odluka Ustavnog suda BiH u predmetu U-5/98 (o konstitutivnosti naroda), koja je još 2000. godine utvrdila da su Bošnjaci, Hrvati i Srbi konstitutivni na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine , i upravo po tom temelju ukinula entitetske ustavne odredbe koje su entitete tretirale kao države pojedinih naroda. Teritorijalizacija konstitutivnosti ideja da hrvatska konstitutivnost „stanuje” u jednoj jedinici jeste točno ono što je Ustavni sud proglasio neustavnim. Zagovornici treće jedinice rado citiraju odluku U-23/14 („predmet Ljubić“) o legitimnom predstavljanju; ali ta odluka se odnosila na način izbora delegata u Dom naroda Federacije BiH, ne na Predsjedništvo, i nigdje se ne nalazi niti dopušta etničku izbornu jedinicu kao model. Rastezati je preko tih granica znači falsifikovati njen domet.

Konačno, Ustav Federacije BiH: kantoni su u njemu definirani geografski, s nazivima „isključivo prema gradovima ili regionalnim geografskim karakteristikama” dakle programski ne kao etničke jedinice. Isti taj ustav Hrvatima već jamči mehanizme vitalnog nacionalnog interesa, paritete u vladi i sudovima, te pravilo da se nikakav amandman ne može usvojiti bez većine hrvatskih delegata u Domu naroda ali ni bez većine bošnjačkih. Drugim riječima: legitiman put promjene postoji i zahtijeva unutarnji konsenzus. „Pod svaku cijenu” znači jedno mimo tog puta.

3. Strazbur: smjer presuda je suprotan od smjera Rezolucije

Rezolucija se u preambuli poziva na presudu Europskog suda za ljudska prava. Pogledajmo što te presude zaista kažu.

Sejdić i Finci protiv BiH (2009) utvrdila je da je isključenje građana koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici konstitutivnih naroda iz kandidature za Predsjedništvo i Dom naroda diskriminacija. Zornić protiv BiH (2014) otišla je korak dalje: Sud je poručio da je došlo vrijeme za politički sustav u kojem će svaki građanin moći da se kandiduje bez obzira na etničku pripadnost. Šlaku (2016) i Pudarić (2020) su to potvrdile. Baralija (2019) je oborila izborni vakuum u Mostaru kao povredu prava na demokratske lokalne izbore.

A ključna je Pilav protiv BiH (2016): Bošnjak iz Republike Srpske ne može se kandidovati za predsjednika jer se s te teritorije bira samo srpski član. Sud je utvrdio povredu upravo zato što je pravo vezano za kombinaciju etniciteta i teritorije . Treća izborna jedinica taj protivpravni model ne ukida, nego ga umnožava: Hrvat iz Tuzle, Posavine, Žepča ili Banje Luke našao bi se u položaju Ilijaza Pilave formalno konstituiran, stvarno isključen iz izbora „svog” člana Predsjedništva; a Bošnjak, Srbin ili građanin unutar jedinice bio bi sveden na statistiku u tuđem etničkom izboru.

Ostaje predmet Kovačević protiv BiH , čiji stav 203 Rezolucija citira kao dokaz da je Sud „prihvatio” izborni sistem s teritorijalnom povezanošću birača i predstavnika. To je selektivno citiranje. Prvostupanjska presuda iz kolovoza 2023., kojom je utvrđena diskriminacija, ukinuta je: Veliko vijeće je 25. lipnja 2025. predstavku odbacilo kao nedopuštenu zbog zlouporabe prava na predstavku i nedostatka statusa žrtve i uopće nije meritorno odlučivalo. Usputna konstatacija o legitimnosti „teritorijalne povezanosti” odnosi se na postojeći entitetski princip izbora, a ne na etničko krojenje novih jedinica; iz odluke kojom je zahtjev odbačen ne može se izvesti blagoslov za model koji nijedna presuda tog suda nikada nije tražila. Naprotiv: cjelokupan pravac strazburške prakse prema BiH ide ka deetnizaciji izbornih pravila a treća izborna jedinica ide ka njihovoj dodatnoj etnizaciji i teritorijalizaciji. To nisu dvije verzije istog puta. To su suprotni pravci.

4. Aritmetika koja ne izlazi bez sile

Ostavimo na trenutak pravo po strani i pogledajmo demografsku kartu. Po popisu iz 2013. godine, u BiH živi 544.780 Hrvata, oko 15,4 posto stanovništva. Oni ne žive na jednoj povezanoj teritoriji: većinski hrvatska područja zapadne Hercegovine i Kantona 10 teritorijalno su odvojena od srednjobosanskih zajednica Žepča i Usore, Kiseljaka, Kreševa, Busovače, Viteza i Novog Travnika, Vareša a ove opet od Posavine, Sarajeva, Tuzle i Zenice. Sama Rezolucija, u obrazloženju jednog od odbijenih amandmana, konstatuje da je iz Republike Srpske protjerano više od 150.000 Hrvata kojima danas nisu stvoreni uvjeti za povratak, odnosno da preko 90 posto Hrvata živi u Federaciji.

Iz te karte slijedi dilema iz kojeg se projekt treće jedinice ne može izaći. Ako se jedinica definira teritorijalno kao skup općine ili kantona unutar nje neminovno žive stotine hiljada građana koji nisu Hrvati, i njihovi glasovi bi „legitimnost” izbora ponovo „kvarili”: problem koji je jedinicu trebalo riješiti na mala vrata, samo na manjem terenu (dovoljno je pogledati Mostar ili Srednjobosanski kanton). Istovremeno, izvan jedinica ostaju desetine hiljada Hrvata srednje Bosne, Posavine, gradova, cijele Republike Srpske kojima bi „garantovano” pravo bilo garantovano svima osim njima. Ako se, pak, jedinica definira etnički pravom glasa po nacionalnom izjašnjenju dobivamo otvorene etničke biračke spiskove za izbor šefa države, model koji ne postoji nigdje u Europi i koji strazburška praksa sistemskog obara.

Postoji tačno jedan način da se teritorija i etnicitet u Bosni i Hercegovini poklope: da se stanovništvo pomjeri. Etnički homogene teritorije u ovoj zemlji nikada nisu nastale prirodnim putem. Nastajale su progonom. I zato tvrdim da je cilj Rezolucije „neizvodiv bez nepravde” nije retorika to je opis strukture problema.

5. Dva puta smo vidjeli kako se ta jednačina „rješavala”

Nije ovo prvi put da se hrvatsko pitanje u BiH pokušava riješiti kroz etnoteritorijalni okvir. Dva puta u dvadesetom vijeku taj je okvir uspostavljen i oba puta je završio u masovnom zločinu.

Prvi put 1941. godine, kada je Nezavisna Država Hrvatska anektirala cijelu Bosnu i Hercegovinu. Ustaški režim je nad Srbima, Jevrejima i Romima počinio genocid Jasenovac je njegovo trajno ime dok su Muslimani instrumentalizirani kao „Hrvati islamske vjere“, da bi i sami postali žrtve ratnog kovitlaca koji je taj projekt otvorio. NDH nije bila „država hrvatskog naroda”; bila je zločinački poredak koji je hrvatsko ime uzeo za taoca.

Drugi put 1993. godine. Ovdje ne govorimo o interpretacijama, nego o pravosnažno utvrđenim činjenicama. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju je u predmetu Tužilac protiv Prlića i drugih (IT-04-74), presudom od 29. svibnja 2013., potvrđenom u žalbenom postupku 29. studenog 2017., utvrdio postojanje udruženog zločinačkog poduhvata čiji je krajnji cilj bio stvaranje hrvatskog entiteta, djelimično u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine, koji bi se pripojio Hrvatskoj ili s njom blisko povezao. Sredstva tog poduhvata bila su, prema presudi, progon, deportacije i prisilno premještanje muslimanskog stanovništva, zatočenje u logorima, uništavanje imovine i razaranje naselja od Prozora i Gornjeg Vakufa do Mostara i Stoca. Pretresno vijeće je utvrdilo da su u poduhvatu, uz šestoricu pravosnažno osuđenih čelnika Herceg-Bosne i HVO-a, sudjelovali i najviši predstavnici tadašnjeg državnog vrha Republike Hrvatske, među njima Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko.

Za čitaoce iz srednje Bosne ta presuda ima i svoje lokalno lice: u predmetu Kordić i Čerkez (IT-95-14/2) utvrđena je kampanja progona bošnjačkg civilnog stanovništva Lašvanske doline Busovače, Viteza, Ahmića, gdje je 16. travnja 1993. ubijeno više od stotinu civila a Dario Kordić, potpredsjednik Herceg-Bosne i tadašnji čelnik HDZ-a BiH, osuđen je na 25 godina zatvora. „Hrvatska teritorijalna jedinica” u srednjoj Bosni 1993. godine nije bila mapa na papiru. Bila je kampanja.

I ovdje je ključno reći ono što se u dnevnopolitičkoj buci gubi: te su presude krivicu individualizirale . Osuđeni su konkretni ljudi i konkretan projekt ne hrvatski narod. Upravo su haške i domaće presude hrvatski narod poštedjele kolektivne krivice koje su mu počinioci svojim djelima pokušali natovariti. Ali politika koja taj projekt danas rehabilituje a odbijeni Amandman V tražio je čak i zabranu ulaska u Hrvatsku svakome ko „vrijeđa” HVO radi obrnut posao: individualnu krivicu pretače natrag u kolektivni program. Time najveća šteta ne nanosi Bošnjacima ni Srbima, nego upravo Hrvatima u BiH, koje ponovno vezuje za projekt koji je pravosnažno imenovan kao zločinački.

6. Rezolucija dijeli i same Hrvate

Model treće jedinice proizvodi dvije klase Hrvata: jednu unutar jedinice, s „legitimnim” glasom, i jednu izvan nje u Posavini, srednjoj Bosni, Sarajevu, Tuzli, cijeloj Republici Srpskoj čiji bi glas za „svog” člana Predsjedništva bio ili bezvrijedan ili nepostojeći. Takav model stvara i tihi, ali snažan migracijski pritisak: ako politička prava slijede teritorij, racionalno se preseliti u nju. To je politika koja bi dovršila pražnjenje hrvatskih zajednica srednje Bosne i Posavine dakle, sama bi proizvela ono „nestajanje Hrvata” na koje se poziva i koja bi konačno sahranila politiku povratka koju službeni Zagreb deklarativno podržava. Umjesto konstitutivnog naroda cijele Bosne i Hercegovine, kako ih definira odluka U-5/98, Hrvati bi postali narod jedne teritorije. To nije osnaživanje. To je samosužavanje.

7. Šta je legitimno i kome pripada rješenje

Ništa od navedenog ne znači da problem ne postoji. Činjenica da je hrvatski član Predsjedništva u više navrata (2006., 2010., 2018., 2022.) biran pretežno glasovima birača iz sredine s bošnjačkom većinom jeste stvaran predstavnički deficit i stvaran izvor frustracije, koji je i Venecijanska komisija prepoznala kao legitimnu brigu. Niko ozbiljan u Bosni i Hercegovini ne treba braniti status quo u kojem se bilo koji narod osjeća preglasanim.

Ali odgovor na deficit legitimnosti ne može biti model koji proizvodi veći deficit legitimnosti. Rješenja koja ne krše ničija prava postoje io njima se godinama pregovara: deetnizacija izbora šefa države u pravcu presude Zornić ; indirektni ili kolektivni modeli izbora predsjednika; preferencijalni i ponderisani izborni mehanizmi kakvi su bili na stolu u pregovorima 2021. i 2022. godine modeli koji jačaju glas hrvatskih sredina bez crtanja etničkih granica i bez oduzimanja prava ijednom biraču. Svaki od njih ima jednu zajedničku osobinu: donosi se u institucijama Bosne i Hercegovine, saglasnošću njenih naroda i građana. Hrvatska, kao susjed, prijatelj i potpisnica Dejtonskog sporazuma, ima legitiman interes za položaj Hrvata u BiH ali interes nije nadležnost. Parlament u Zagrebu može donositi rezolucije o BiH; ne može donijeti ustav BiH.

Zaključak

Rezolucija od 15. srpnja 2026. formulisana je oprezno, ali njena logika nije oprezna. Ona za cilj postavlja ishod „legitimnog Hrvata” izabranog iz posebne jedinice koji nema uporište u Ustavu BiH, koji se domaći Ustavni sud i Europski sud za ljudska prava po ustaljenoj praksi ne bi mogli održati, i koji se na stvarnoj demografskoj karti Bosne i Hercegovine ne može provesti a da se nekome ne oduzme pravo: ne-Hrvatima unutar jedinice, Hrvatima izvan nje, ili u krajnjoj konsekvenci, koju je ova dva puta platila svima, silom. Politika koja takav ishod proglašava imperativom „pod svaku cijenu” mora biti spremna izgovoriti i koliko je ta cijena. Historija ju je već dva puta ispostavila, a presude u Hagu i Sarajevu su precizno knjižile.

Odgovor na ovu Rezoluciju zato nije i ne smije biti antihrvatski. On je antietnoteritorijalni u ime ustavnog poretka Bosne i Hercegovine, u ime evropskog prava koje i Zagreb i Sarajevo obavezuje, iu ime onih Hrvata iz Žepča, Viteza, Orašja, Sarajeva i Banje Luke koje bi „njihova” jedinica prve ostavila pred vratima.

Izvori i akti: Ustav BiH (čl. II/2, II/4, V, X); Ustav FBiH; Ustavni sud BiH U-5/98 (III djelimična odluka) i U-23/14; ESLJP: Sejdić i Finci (27996/06, 34836/06), Zornić (3681/06), Pilav (41939/07), Šlaku (56666/12), Baralija (30100/18), Pudarić (55799/18), Kovačević (43651/22, presuda Velikog vijeća od 25. juna). 2025.); MKSJ: Tužilac protiv Prlića i dr. (IT-04-74, presuda 29. svibnja 2013., žalbena presuda 29. studenog 2017.), Tužilac protiv Kordića i Čerkeza (IT-95-14/2); Rezolucija Hrvatskog sabora o osnaživanju političkoga položaja Hrvata u BiH, usvojena 15. srpnja 2026., s odbijenim amandmanima Kluba Mosta i nezavisnog zastupnika J. Jurčevića od 14. srpnja 2026.