Srednjobosanski kanton se godinama javnosti prodaje kao model političke ravnoteže, suživota i “dogovora naroda”. Međutim, kada se hladno pogledaju tri ključne politike — raspodjela vlasti, raspodjela budžetskog novca i politika zdravstva — pred nama se otvara sasvim druga slika: Bošnjaci u SBK su brojčano većina, ali u stvarnim polugama vlasti ponašaju se kao politička manjina.

Ovo nije tekst protiv Hrvata. Ovo je tekst protiv sistema koji su zajedno izgradili i održavaju HDZ BiH i SDA. HDZ BiH kao politička snaga koja drži ključne resore, i SDA kao stranka koja je pristala da bošnjačka većina u kantonu bude svedena na premijersku fotelju, nekoliko slabijih ministarstava i političku šutnju.

Zato pojam “palestinizacija Bošnjaka SBK” ovdje nije poređenje tragedija niti historijskih sudbina. To je politička metafora za proces u kojem jedan narod formalno postoji, brojčano je snažan, puni sistem radom i doprinosima, ali postepeno gubi kontrolu nad prostorom, institucijama, novcem, zdravljem, razvojem i političkom budućnošću.

Bošnjaci u SBK nisu nestali. Ali su u ključnim odlukama postali potisnuti.

Prva politika: vlast je formalno zajednička, ali su ključni sistemi pod kontrolom HDZ-a

Vlada SBK ima osam ministarstava. Na prvi pogled, reklo bi se: HDZ BiH ima pet, SDA tri. Ali u politici nije presudno koliko ministarstava imate, nego koja ministarstva držite.

HDZ BiH u SBK kontroliše pet najvažnijih sistema:

MUP — policiju, javni red, krivične istrage, sigurnosni aparat, registracije, nadzor nad oružjem i svakodnevni osjećaj sigurnosti građana.

Obrazovanje, kulturu, sport i mlade — škole, direktore, upravne odbore, nastavne planove, stipendije, identitet budućih generacija.

Zdravstvo i socijalnu politiku — bolnice, domove zdravlja, javno zdravstvo, centre za socijalni rad, socijalnu zaštitu i zdravlje svakog građanina kantona.

Finansije — kantonalni trezor, tokove novca, budžetske transfere, fiskalnu disciplinu i stvarnu moć nad budžetom.

Pravosuđe i upravu — pravosudni i upravni sistem, registraciju udruženja, nadzor nad važnim administrativnim procesima i institucionalnu kičmu kantona.

SDA drži poljoprivredu, privredu i prostorno uređenje. To jesu važni resori, ali oni nemaju težinu policije, finansija, zdravstva, obrazovanja i pravosuđa. SDA ima premijera, ali premijer bez kontrole nad novcem, policijom, školama, zdravljem i upravom nije centar moći. On je često samo lice sistema koji neko drugi stvarno upravlja.

I tu počinje problem.

Bošnjaci su prema Popisu 2013. najbrojniji narod u SBK, sa oko 57,6% stanovništva. Hrvati čine oko 38,3% stanovništva. Ipak, politička arhitektura kantona pokazuje suprotan odnos moći: oni koji su demografski većina nemaju ključne instrumente vlasti, dok oni koji su demografski manjina upravljaju najvažnijim sistemima.

To nije slučajnost. To je rezultat pregovora SDA i HDZ-a.

SDA ne može pobjeći od odgovornosti tvrdnjom da je “morala”. Nije morala pristati da bošnjačka većina u SBK ostane bez finansija, MUP-a, zdravstva, obrazovanja i pravosuđa. To nije nametnula treća strana. To je dogovor za stolom.

A kada se narod za stolom odrekne svojih ključnih poluga moći, onda ga poslije niko ne treba pobjeđivati. Sam je pristao da bude slabiji nego što jeste.

Druga politika: budžet pokazuje gdje je stvarna vlast

Ako raspodjela ministarstava pokazuje ko upravlja sistemom, budžet pokazuje ko upravlja životom.

Prema Proračunu SBK za 2026. godinu, ukupni kantonalni budžet iznosi oko 470,6 miliona KM. Ali taj novac nije ravnomjerno politički raspoređen.

Resori koje vodi HDZ BiH raspolažu sa oko 387,8 miliona KM, odnosno 82,4% budžeta kroz ministarstva. Resori koje vodi SDA raspolažu sa oko 44,6 miliona KM, odnosno 9,5% budžeta.

To je najjasnija slika stvarne vlasti u SBK.

Bošnjaci čine oko 57,6% stanovništva, ali stranka koja tvrdi da ih predstavlja upravlja sa 9,5% budžeta kroz svoja ministarstva. Hrvati čine oko 38,3% stanovništva, ali HDZ BiH upravlja sa 82,4% budžeta kroz svoja ministarstva.

Da se budžetska moć dijelila proporcionalno demografiji, ministarstva koja predstavljaju bošnjačku većinu upravljala bi sa oko 271 milion KM godišnje. Umjesto toga, upravljaju sa oko 44,6 miliona KM.

Razlika je oko 226 miliona KM godišnje.

To nije mala politička greška. To je finansijska amputacija bošnjačke političke moći u SBK.

Najveći budžetski resor je obrazovanje, kultura, sport i mladi — više od 205 miliona KM. Taj resor vodi HDZ BiH. MUP ima oko 74 miliona KM. I njega vodi HDZ BiH. Zdravstvo i socijalna politika imaju oko 45 miliona KM. I to vodi HDZ BiH. Finansije imaju oko 31,8 miliona KM. I to vodi HDZ BiH. Pravosuđe i uprava imaju oko 31,3 miliona KM. I to vodi HDZ BiH.

S druge strane, SDA-ini resori zajedno imaju manje od jednog HDZ-ovog obrazovnog resora. Poljoprivreda oko 19,4 miliona KM, privreda oko 14,4 miliona KM, prostorno uređenje oko 10,8 miliona KM.

I onda neko pita zašto se bošnjačke sredine ne razvijaju?

Pa kako će se razvijati ako stranka koja ih predstavlja nema ni novac, ni ključne institucije, ni strateške resore, ni političku hrabrost da kaže: dosta.

Treća politika: zdravstvo kao tiha linija razdvajanja

Najbolniji dio ove priče nije ni policija, ni budžet, ni ministarstva. Najbolniji dio je zdravstvo.

Jer čovjek može prešutjeti politiku, može se razočarati u stranke, može ignorisati skupštinske rasprave. Ali kada se razboli dijete, majka, otac, supruga ili on sam — tada sistem pokazuje svoje pravo lice.

U SBK Ministarstvo zdravstva i socijalne politike vodi HDZ BiH. Taj resor ima oko 45,1 milion KM budžeta i nadležnost nad zdravstvenim i socijalnim sistemom cijelog kantona. Tu su bolnice, domovi zdravlja, centri za socijalni rad, javno zdravstvo, inspekcije i mreža institucija koje odlučuju koliko je čovjek siguran kada mu zatreba pomoć.

A upravo u zdravstvu se otvara pitanje koje se ne smije gurati pod tepih: da li svi osiguranici SBK imaju isti put do liječenja?

Sporazum Zavoda zdravstvenog osiguranja SBK sa SKB Mostar i model liječenja u Hrvatskoj otvorili su ozbiljnu političku i moralnu dilemu. Ako hrvatski državljani s prebivalištem u BiH imaju jasniji, brži ili sigurniji put prema liječenju u Hrvatskoj, a osiguranici koji imaju samo državljanstvo BiH moraju prolaziti dodatne saglasnosti, procjene i odluke, onda se postavlja pitanje jednakosti.

Formalno, možda ne piše: Bošnjak i Hrvat.

Ali politika često ne diskriminiše direktno imenom naroda. Nekada se razlika pravi kroz državljanstvo, proceduru, saglasnost, čekanje, kriterije i “administrativne puteve”. Na papiru svi imaju pravo. U praksi jedni dobiju vrata, drugi dobiju hodnik.

I zato nije dovoljno da Zavod ili Vlada SBK kažu: “nema diskriminacije”. Moraju pokazati podatke.

Koliko je osiguranika sa hrvatskim državljanstvom upućeno na liječenje u Hrvatsku?
Koliko je osiguranika sa isključivo državljanstvom BiH tražilo isto pravo?
Koliko ih je odobreno, koliko odbijeno i u kojem roku?
Da li su kriteriji isti?
Da li je procedura ista?
Da li pacijent iz Kiseljaka, Travnika, Busovače ili Fojnice ima isti tretman bez obzira na državljanstvo?

Bez tih odgovora, sumnja ostaje.

A ta sumnja nije apstraktna. Ona ima lice. Ima adresu. Ima porodice.

Kiseljak: kada zdravstvena knjižica postane izborni instrument

Kiseljak je možda najbolji primjer kako se zdravstvena politika pretvara u političku posljedicu.

Selektivnom politikom zdravstvenog osiguranja iz općine Kiseljak a prema noavodima Al Jazire link https://balkans.aljazeera.net/teme/2022/1/24/je-li-bosnjaci-gradjani-drugog-reda-u-opcinama-tzv-herceg-bosne oko 3000 Bošnjaka je prijavljeno u KS zbog povoljnijeg zdravstvenog sistema, ali time se i promjenila politička slika općine gled odnosa brojnosti naroda. Svi koji s prijave u KS gube pravo glasa u Kiseljaku a time HDZ BiH dobijapsolutnu prdnost i večinu u Kiseljaku.

U Kiseljaku i okolnim mjestima, posebno u Lepenici i drugim bošnjačkim naseljima, značajan broj Bošnjaka stvarno živi u SBK, ali su formalno prijavljeni u Kantonu Sarajevo. Razlog je jednostavan: bolja zdravstvena i socijalna zaštita u KS.

Na prvi pogled, neko će reći: ljudi se snalaze.

Ali ovdje se ne radi samo o snalaženju. Radi se o političkom nestajanju.

Kada se Bošnjak iz Kiseljaka prijavi u Kanton Sarajevo da bi imao bolju zdravstvenu zaštitu, on ne mijenja samo zavod. On mijenja političku adresu. Gubi pravo da svojim glasom odlučuje u Kiseljaku. Njegov život ostaje u Kiseljaku, ali njegov glas odlazi u Sarajevo.

Kuća mu je u Kiseljaku.
Djeca mu odrastaju u Kiseljaku.
Put kojim prolazi je u Kiseljaku.
Voda, škola, komunalije, lokalna vlast, urbanizam i svakodnevni život su mu u Kiseljaku.

Ali na izborima — on više nije politički faktor u Kiseljaku.

Tako zdravstvena knjižica postaje izborni instrument.

Ako stotine ili hiljade ljudi iz jedne zajednice zbog lošije zdravstvene i socijalne zaštite napuste svoj kanton na papiru, onda oni ne gube samo administrativnu pripadnost. Gube lokalnu političku moć. A ako se taj proces dominantno odnosi na Bošnjake, onda zdravstvena nejednakost proizvodi etničko-političku posljedicu.

HDZ u Kiseljaku ne mora nikoga fizički istjerati. Dovoljno je da sistem bude takav da se ljudi sami administrativno odjave radi osnovnih prava. Rezultat je isti: manje bošnjačkih glasova u općini u kojoj Bošnjaci stvarno žive.

To je najopasnija vrsta političkog potiskivanja — ona koja ne izgleda kao pritisak, nego kao “lični izbor”.

Ali izbor između zdravlja porodice i političkog prava u vlastitoj općini nije slobodan izbor. To je ucjena sistema.

Četvrta politika: razvijenost općina pokazuje ko napreduje, a ko zaostaje

Kada se priča o vlasti, često se sve završi na imenima ministara i skupštinskim većinama. Ali prava politika vidi se na terenu: u razvijenosti općina, radnim mjestima, platama, industrijskim zonama, odlasku mladih i javnim uslugama.

Tu je slika SBK brutalno jasna.

Prema indeksu razvijenosti za 2024. godinu, općine u kojima HDZ BiH ima dominantnu lokalnu vlast nalaze se u grupi srednje razvijenih općina: Vitez, Kiseljak, Novi Travnik i Kreševo su u Grupi III, uz stabilan ili rastući trend.

S druge strane, više općina u kojima Bošnjaci čine većinu ili imaju snažnu političku i demografsku težinu nalaze se u Grupi IV — među nerazvijenim općinama. Tu su Busovača, Fojnica, Jajce, Gornji Vakuf-Uskoplje i Donji Vakuf.

To je podatak koji udara jače od svake političke parole.

Nijedna općina s hrvatskom većinom nije među nerazvijenima, dok se pet općina sa bošnjačkom većinom ili snažnom bošnjačkom političkom težinom nalazi u nerazvijenoj kategoriji.

Naravno, nije svaka općina ista. Nije isti geografski položaj, industrijsko naslijeđe, broj stanovnika, privredna struktura. Ali kada se obrazac ponavlja iz godine u godinu, onda više ne govorimo o slučajnosti. Govorimo o sistemu.

Posebno je bolan primjer Busovače.

Busovača je općina sa gotovo izjednačenim bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom, ali je godinama pod dominacijom SDA lokalne vlasti. I umjesto da bude primjer bošnjačkog političkog upravljanja koje donosi razvoj, Busovača je pala u Grupu IV — među nerazvijene općine.

To je važno jer pokazuje da problem Bošnjaka SBK nije samo HDZ. Problem je i SDA.

HDZ kontroliše kantonalne poluge moći i budžetske tokove. Ali SDA tamo gdje ima lokalnu vlast često ne proizvodi razvoj, ne gradi strategiju, ne stvara industrijske iskorake i ne zaustavlja odlazak ljudi.

Zato je naslov “u raljama SDA i HDZ BiH” potpuno opravdan.

HDZ drži sistem izvana.
SDA ga pokriva iznutra.
A Bošnjaci plaćaju cijenu.

Bošnjaci SBK nisu manjina, ali se prema njima upravlja kao da jesu

Najveća politička prevara u SBK jeste to što se Bošnjacima ostavlja osjećaj da su “zastupljeni”, dok im se istovremeno oduzima stvarna moć.

Imaju premijera, ali nemaju finansije.
Imaju ministre, ali nemaju ključne sisteme.
Imaju brojnost, ali nemaju budžetsku snagu.
Imaju općine, ali mnoge od njih ostaju nerazvijene.
Imaju pravo glasa, ali u mjestima poput Kiseljaka dio tog glasa administrativno odlazi u drugi kanton zbog zdravstva.

To je suština palestinizacije u političkom smislu: narod ostaje na prostoru, ali mu se prostor prazni od stvarne moći.

Ne morate nekome oduzeti kuću da biste mu oduzeli budućnost. Dovoljno je da mu oduzmete školu, bolnicu, budžet, instituciju, razvoj i glas.

SDA ne može biti advokat Bošnjaka dok potpisuje njihovu nemoć

SDA u SBK ima najveću odgovornost upravo zato što se predstavlja kao zaštitnik bošnjačkog naroda.

HDZ radi ono što svaka ozbiljna nacionalna politika radi: uzima resore, čuva institucije, kontroliše novac, gradi lokalne centre moći i štiti svoje političke interese. To se može kritikovati, ali se ne može nazvati iznenađenjem.

Pitanje je: šta radi SDA?

Kako je moguće da SDA pristane na vlast u kojoj HDZ kontroliše policiju, finansije, zdravstvo, obrazovanje i pravosuđe? Kako je moguće da SDA prihvati raspodjelu u kojoj bošnjački politički predstavnici upravljaju sa samo 9,5% budžeta kroz ministarstva? Kako je moguće da se godinama šuti dok bošnjačke sredine ostaju nerazvijene? Kako je moguće da se o zdravstvu šuti dok ljudi iz Kiseljaka traže spas u sarajevskoj adresi?

To nije politika zaštite naroda. To je politika preživljavanja stranke u vlasti.

SDA u SBK mora odgovoriti na jednostavno pitanje: da li je ušla u vlast da Bošnjaci budu ravnopravni ili da nekoliko njenih kadrova ostane u sistemu?

Jer ako narod gubi moć, a stranka čuva funkcije, onda ta stranka više nije predstavnik naroda. Ona je posrednik u njegovom slabljenju.

Zaključak: SBK kao ogledalo bošnjačke političke nemoći

Srednjobosanski kanton pokazuje kako jedan narod može biti brojčano najjači, a politički oslabljen. Kako može puniti budžet, a ne upravljati novcem. Kako može imati djecu u školama, a ne upravljati obrazovanjem. Kako može imati pacijente, a ne upravljati zdravstvenim sistemom. Kako može imati općine, a gledati kako one tonu u nerazvijenost. Kako može živjeti u Kiseljaku, a glasati u Sarajevu jer ga je sistem natjerao da bira između zdravlja i političkog prava.

Zato se pitanje Bošnjaka u SBK više ne smije svoditi na predizborne parole, nacionalne strahove i koalicione izgovore.

Ovo je pitanje stvarne moći.

Ako HDZ BiH kontroliše pet ključnih resora i više od 80% budžeta kroz ministarstva, a SDA kao formalni predstavnik bošnjačke većine kontroliše manje od 10%, onda Bošnjaci u SBK nisu ravnopravni u vlasti.

Ako općine s bošnjačkom većinom ili snažnom bošnjačkom političkom težinom završavaju u nerazvijenoj kategoriji, a općine s hrvatskom većinom ne završavaju, onda razvoj nije neutralan.

Ako zdravstvena politika tjera ljude da se prijavljuju u drugi kanton, pa time gube glas u općini u kojoj stvarno žive, onda zdravstvo više nije samo zdravstveno pitanje. Ono postaje političko pitanje opstanka.

I zato se mora reći jasno:

Bošnjaci SBK nisu poraženi zato što ih nema. Poraženi su zato što ih ima, ali njihova brojnost nije pretvorena u vlast, budžet, razvoj i institucionalnu sigurnost.

U tome je cijela tragedija.

Narod koji je većina pretvoren je u narod koji moli.
Narod koji puni budžet pretvoren je u narod koji čeka transfere.
Narod koji živi u svojim općinama pretvoren je u narod koji zbog zdravstva seli svoje biračko pravo.
Narod koji bi trebao odlučivati pretvoren je u narod kojem drugi uređuju sistem.

To je palestinizacija Bošnjaka SBK.

I nije je proveo samo HDZ BiH.

Provedena je u raljama dvije politike: jedne koja je uzela moć, i druge koja je pristala da je preda.