Iza stihova koje više od jednog stoljeća pjeva cijeli Balkan stajala je stvarna žena — Emina Sefić-Koluder. Njen život nije bio velika ljubavna romansa kakvu su kasnije stvarale legende, ali je jedan trenutak iz mostarske avlije bio dovoljan da njeno ime zauvijek ostane u književnosti i sevdahu.

Mostarsko naselje Brankovac miriše na procvjetale bašte, jasmin, đule i tek skuhanu kahvu. Iza visokih kamenih zidova avlije imama Saliha Sefića nalazi se mlada Emina, s ibrikom u ruci, okružena zelenilom i vodom koja hladi vrelinu hercegovačkog dana.

Negdje u blizini prolazi Aleksa Šantić.

Možda se pogled zadržao samo nekoliko trenutaka. Možda je pjesnik Eminu viđao više puta dok je prolazio pored kuće njene porodice. Pouzdano ne znamo gdje prestaje stvarni događaj, a počinje legenda. Znamo, međutim, da je taj mostarski prizor postao inspiracija za pjesmu koja će nadživjeti i pjesnika i djevojku o kojoj je pjevao.

Emina nije bila izmišljeni književni lik

Emina Sefić, kasnije Koluder, rođena je 1884. godine u Mostaru. Bila je kćerka uglednog imama i odrasla je u tradicionalnoj mostarskoj muslimanskoj porodici. Porodica Sefić živjela je u blizini kuće Šantićeve sestre, pa je pjesnik Eminu mogao viđati prilikom svojih prolazaka i posjeta.

U pričama koje su se decenijama prenosile Emina je često opisivana kao četrnaestogodišnja djevojka. Ipak, budući da je rođena 1884, a pjesma prvi put objavljena 1902. godine, imala je približno 18 godina u vrijeme njenog objavljivanja. Moguće je da ju je Šantić zapazio nekoliko godina ranije, ali za precizno određivanje trenutka nastanka pjesničke slike nema dovoljno čvrstih dokaza.

Zato je važno razlikovati ono što znamo od onoga što je Mostar vremenom pretvorio u legendu.

Ljubav koja se možda nikada nije ni dogodila

Šantić i Emina pripadali su različitim vjerskim i porodičnim krugovima. On je bio pravoslavac iz poznate mostarske trgovačke porodice, a ona kćerka muslimanskog vjerskog dostojanstvenika.

U patrijarhalnom Mostaru s kraja 19. i početka 20. stoljeća njihov susret nasamo teško bi bio društveno prihvatljiv. Ali nema pouzdanih dokaza da se između njih razvila tajna ljubavna veza.

Prema porodičnim sjećanjima koja su kasnije prenošena, Emina je govorila da je Šantić prolazio pored njihove kuće, ali da s njim nikada nije razgovarala. Zbog toga je vjerovatnije da je riječ o pjesnikovoj fascinaciji njenom ljepotom i pojavom nego o ostvarenoj ili zabranjenoj romansi.

To, međutim, pjesmu ne čini manje vrijednom.

Naprotiv, možda je upravo u tome njena snaga: Šantić nije opisao zajednički život, obećanje niti dodir. Opisao je pogled, čežnju i nedostižnost. A upravo je nedostižnost jedno od osnovnih osjećanja sevdaha.

Pjesma je objavljena 1902. godine

„Emina“ je prvi put objavljena 1902. godine u beogradskom književnom časopisu „Kolo“. Šest godina kasnije Šantić je izmijenjenu i sažetiju verziju uvrstio u svoju zbirku „Pjesme“.

Pjesnik je Eminu smjestio u ambijent koji nije mogao pripadati nijednom drugom gradu osim Mostaru: hamam, imamova bašta, hlad jasmina, srebrni ibrik, đule, zumbuli, pletenice i selam.

To nije samo portret jedne djevojke. To je portret jednog vremena i grada.

U svega nekoliko strofa Šantić je sačuvao čitav izgubljeni svijet mostarskih avlija — vodu u šadrvanu, miris cvijeća, visoke zidove koji istovremeno štite i razdvajaju, te prolaznika koji zna da ljepoti može prići samo riječima.

Aleksa Šantić – „Emina“

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće…
Ni hodžin mi zapis više pomoć’ neće!

Ja joj nazvah selam. Al’ moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebrn ibrik zahitila vode,
Pa po bašti đule zalivati ode.

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa k’o zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crk’o!

Tekst pjesme dostupan je u javnom književnom arhivu Wikizvornika.

Zašto je Šantić koristio izraze islamske i orijentalne kulture?

U pjesmi se pojavljuju riječi poput imana, dina, selama, hodžinog zapisa, ibrika i đula. Šantić ih nije upotrijebio slučajno.

On Eminu ne izvlači iz njenog svijeta i ne pokušava je pretvoriti u lik koji bi pripadao pjesnikovoj vjeri ili kulturi. Naprotiv, ulazi u njen jezik, ambijent i svakodnevicu. Ljepotu muslimanske Mostarke opisuje riječima koje prirodno pripadaju njenom porodičnom i gradskom okruženju.

Upravo je zbog toga „Emina“ postala više od ljubavne pjesme.

Napisao ju je mostarski pravoslavac o muslimanskoj djevojci, a generacije ljudi različitih imena, vjera i porijekla prihvatile su je kao svoju. Pjesma nije izbrisala razlike među njima — pretvorila ih je u ljepotu.

Stvarna Emina izabrala je drugačiji život

Emina se udala za Avdagu Koludera, poznatog mostarskog trgovca i posjednika. Prema najčešće navođenim podacima, rodila je četrnaestero djece, od kojih je osmero doživjelo odraslu dob. Živjela je porodičnim životom i nije javno gradila slavu na činjenici da je postala inspiracija za jednu od najpoznatijih pjesama ovih prostora.

Dok je pjesma putovala kafanama, pozornicama, mahalama i radio-stanicama, stvarna Emina ostala je prvenstveno supruga, majka i Mostarka.

Šantić je preminuo 1924. godine, u 56. godini života. Emina ga je nadživjela više od četiri decenije i umrla 1967. godine.

Himzo Polovina i stihovi koji su zatvorili krug

Pjesma je dodatnu snagu dobila u interpretaciji Himze Polovine, ljekara, umjetnika i jednog od najvećih čuvara bosanskohercegovačke sevdalinke.

Prema poznatoj priči, nakon Eminine smrti nastali su dodatni stihovi koje je napisala mostarska pjesnikinja Sevda Katica. Himzo Polovina ih je uvrstio u svoju izvedbu:

Umro stari pjesnik, umrla Emina,
Ostala je pusta bašča od jasmina.
Salomljen je ibrik, uvelo je cvijeće,
Pjesma o Emini nikad umrijet neće.

Ti stihovi nisu dio izvorne Šantićeve pjesme, ali su s vremenom postali njen gotovo nerazdvojni završetak.

I zaista, pjesma nije umrla.

Izvodili su je Himzo Polovina, Ibrica Jusić, Amira Medunjanin, Divanhana, Božo Vrećo i brojni drugi umjetnici, svaki donoseći vlastitu boju, ali ne narušavajući njenu osnovnu tugu.

Fotografija ili savremena rekonstrukcija?

Uz priču o Emini često se na društvenim mrežama objavljuju portreti mladih žena u tradicionalnoj odjeći i predstavljaju kao njene autentične fotografije. Ipak, s takvim tvrdnjama treba biti oprezan.

Dvije fotografije priložene uz ovaj tekst prikazuju praktično isti lik, odjeću, položaj tijela i pletenicu. Fotografija u boji djeluje kao savremena digitalna rekonstrukcija ili kolorirana umjetnička ilustracija, dok je crno-bijela verzija obrada istog prikaza. Bez uvida u izvornu porodičnu arhivu, autorstvo i starost fotografskog materijala nije opravdano tvrditi da je riječ o pouzdano potvrđenom historijskom portretu Emine Sefić-Koluder.

Zbog toga ih je najbolje potpisati kao ilustracije:

Fotografija 1: Savremena umjetnička vizualizacija Šantićeve Emine, inspirisana tradicionalnom mostarskom odjećom i opisom iz pjesme.

Fotografija 2: Crno-bijela obrada prikaza koji se na internetu povezuje sa Šantićevom Eminom; autentičnost historijskog portreta nije nezavisno potvrđena.

Pouzdaniji medijski izvori navode da su fotografije stvarne Emine sačuvane u privatnoj porodičnoj arhivi, ali to ne znači da je svaka fotografija koja kruži internetom autentična.

Žena koja je postala veća od vlastite biografije

Aleksa Šantić nije Eminu učinio besmrtnom zato što je ispričao cijeli njen život. Učinio ju je besmrtnom jer je zadržao jedan trenutak koji bi bez pjesme nestao.

Djevojka je zahvatila vodu, vjetar joj je raspleo pletenice, a pjesnik je ostao izvan avlije.

On nije dobio Eminu.

Emina nije dobila priliku da bira kako će je buduće generacije zamišljati.

Ali Mostar je dobio pjesmu.

U njoj su ostali jasmin, đule, ibrik i pogled koji nije obećavao ništa. Ostala je čežnja čovjeka koji zna da postoji granica preko koje ne može preći, pa je umjesto koraka načinio stih.

Možda je zato „Emina“ preživjela sve države, ratove, ideologije i podjele koje su nakon nje prolazile kroz Mostar.

Jer ljepota, kada se jednom pretoči u umjetnost, prestaje biti samo prolazna sudbina jednog čovjeka. Postaje zajedničko sjećanje.

A dok god neko zapjeva:

„Sinoć, kad se vratih iz topla hamama…“

Emina će ponovo stajati u hladu jasmina, s ibrikom u ruci, mlada i nedostižna — onakva kakvu je samo poezija mogla sačuvati.