Srebrenica je prije svega mjesto genocida nad Bošnjacima. To se ne smije ublažavati izrazima poput „tragedija“, „sukob“ ili „zločin na svim stranama“. U julu 1995. godine sistematski je ubijeno više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka, dok su hiljade žena, djece i starijih prisilno protjerane. Međunarodni krivični sudovi i Međunarodni sud pravde pravosnažno su utvrdili da je počinjen genocid.

Ali Srebrenica nije samo bošnjačka rana. Ona je bosanskohercegovačka i evropska opomena, jer pokazuje šta se može dogoditi kada se jednom narodu prvo ospori ravnopravnost, zatim pravo na prostor, potom pravo na istinu, a na kraju i samo pravo na život.

Srebrenica nije počela 11. jula 1995. godine. Počela je mnogo ranije: riječima kojima su ljudi predstavljani kao prijetnja, političkim projektima etničkog razdvajanja, protjerivanjima, opsadom, glađu, ravnodušnošću i postepenim navikavanjem javnosti na patnju drugih. Genocid je završna tačka procesa u kojem se čovjeku prvo oduzme ime, zatim dostojanstvo, a na kraju život.

Šta Srebrenica znači Bošnjacima?

Bošnjacima Srebrenica mora biti više od godišnje tuge.

Ona je opomena da opstanak naroda ne smije zavisiti od tuđih obećanja, deklaracija i naknadnog sažaljenja. Srebrenica je bila proglašena „zaštićenom zonom“ Ujedinjenih nacija, ali zaštita nije bila stvarna. Snage bosanskih Srba zauzele su enklavu, odvojile muškarce i dječake od njihovih porodica, izvršile masovna pogubljenja i pokušale prikriti zločine premještanjem tijela u sekundarne grobnice. Izvještaj generalnog sekretara UN-a kasnije je analizirao ulogu UNPROFOR-a, Vijeća sigurnosti i država članica te njihov neuspjeh da pravilno razumiju ciljeve i razmjere politike koja je provođena.

Pouka nije da Bošnjaci trebaju živjeti u strahu niti da trebaju mrziti druge. Pouka je da moraju graditi državu, institucije, znanje, diplomatsku snagu, sigurnosne kapacitete i unutrašnje jedinstvo oko pitanja opstanka Bosne i Hercegovine.

Najopasnija bi bila kultura u kojoj se Srebrenica obilježava samo emocijom, a zaboravlja kao politička i državna lekcija.

Šta Srebrenica poručuje Srbima?

Srebrenica nije optužnica protiv svakog Srbina niti se presudama utvrđuje kolektivna krivica jednog naroda. Zločin su osmislili, naredili, omogućili i izvršili konkretni politički, vojni i policijski rukovodioci i njihovi izvršioci. Krivica je individualna.

Ali odnos prema istini jeste lična i društvena odgovornost svakog čovjeka.

Priznati genocid ne znači odreći se svoga naroda. Naprotiv, to znači osloboditi vlastiti narod tereta zločinačke politike koja se pokušava predstaviti kao njegovo trajno historijsko opredjeljenje. Najveću uslugu srpskom narodu ne čine oni koji veličaju presuđene ratne zločince, nego oni koji jasno kažu:

Zločin nije počinjen u moje ime, ali neću dopustiti da se u moje ime negira.

Negiranje ne štiti narod. Ono ga veže za počinioce. Prihvatanje istine otvara mogućnost moralnog ozdravljenja, povjerenja i zajedničke budućnosti.

Šta Srebrenica poručuje Hrvatima i svim drugim građanima BiH?

Da se zlo koje danas pogađa drugoga sutra može okrenuti prema svakome ko postane manjina, smetnja ili „nepoželjan“.

Niko u Bosni i Hercegovini ne bi smio posmatrati Srebrenicu kao tuđu stvar. Država u kojoj se može pokušati uništiti jedan njen narod više nije sigurna ni za ostale. Odbrana prava Bošnjaka u Srebrenici nije samo bošnjačko pitanje. To je odbrana principa da nijedan čovjek u BiH ne smije biti ubijen, protjeran ili obespravljen zbog imena, vjere ili porijekla.

Priznavanjem Srebrenice Hrvati, Srbi, Jevreji, Romi i svi drugi ne gube ništa od vlastitih žrtava i uspomena. Tuđa se bol ne priznaje tako što se vlastita umanjuje. Istinska ljudskost počinje onda kada možemo poštovati žrtvu koja nije „naša“.

Šta je pouka međunarodnoj zajednici?

Srebrenica je dokaz da neutralnost pred pripremanim zločinom može postati saučesništvo kroz nečinjenje.

Nije dovoljno proglasiti zaštićenu zonu ako nema političke volje i vojne sposobnosti da se ona zaista zaštiti. Nije dovoljno slati posmatrače tamo gdje je ljudima potrebna odbrana. Nije dovoljno nakon masovnih grobnica govoriti da svijet „nije znao“, kada su progon, opsada i ciljevi etničkog čišćenja bili vidljivi godinama.

Međunarodna zajednica mora iz Srebrenice naučiti da mir nije samo odsustvo pucnjave. Mir bez pravde, sigurnosti i zaštite povratnika može biti samo produženo čekanje novog nasilja.

Srebrenica upozorava i da politika „jednake distance“ nije uvijek pravedna. Kada postoje napadač i žrtva, stajati tačno između njih ne znači biti neutralan — često znači ostaviti žrtvu nezaštićenom.

Zašto je sjećanje važno?

Sjećanje je važno zato što genocid ima dvije faze: uništavanje ljudi i naknadno uništavanje istine o njima.

Prvo se ubijaju ljudi. Zatim se premještaju njihova tijela, skrivaju dokumenti, osporavaju brojevi, relativiziraju presude i žrtve predstavljaju kao krivci za vlastitu smrt. Zbog toga negiranje nije bezazleno mišljenje. Ono je nastavak nasilja nad ubijenima i njihovim porodicama.

Sjećanje vraća žrtvama ime. Iza broja od više hiljada nisu statistike, nego pojedinačni životi: očevi, sinovi, braća, učenici, radnici, komšije i prijatelji. Memorijalni centar u Potočarima zato čuva lične predmete, svjedočenja, dokumentaciju i usmenu historiju — ne samo da bi pokazao kako su ljudi umrli nego i kako su živjeli.

Sjećanje je važno i radi budućih generacija. Ne treba ih učiti da nasljeđuju mržnju, nego sposobnost da prepoznaju put koji vodi prema zločinu: govor mržnje, kolektivno obilježavanje naroda, dehumanizaciju, segregaciju, poricanje prethodnih zločina i pretvaranje nasilnika u heroje.

Generalna skupština UN-a proglasila je 11. juli Međunarodnim danom promišljanja i sjećanja na genocid u Srebrenici. Time je Srebrenica potvrđena kao univerzalna lekcija čovječanstvu, a ne kao lokalna tema koja pripada samo Bosni i Hercegovini.

Kako se pravilno sjećati?

Ne tako što ćemo mrziti djecu zbog zločina njihovih predaka.

Ne tako što ćemo svake godine ponavljati iste govore, a ostatak godine tolerisati govor mržnje, diskriminaciju i veličanje zločinaca.

Sjećati se Srebrenice znači braniti svakog ugroženog čovjeka danas. Znači reagovati kada se vrijeđa povratnik, kada se dijete izdvaja zbog imena, kada se negiraju sudske činjenice, kada se institucije koriste za etničku dominaciju ili kada političari od straha prave izborni program.

Srebrenica nas uči da se genocid ne sprečava onda kada počnu masovna strijeljanja. Tada je uglavnom prekasno. Sprečava se kada se zaustavi prva laž kojom se susjed proglašava neprijateljem, prvi zakon kojim se ljudi razdvajaju i prva prijetnja na koju institucije ne odgovore.

Završna poruka

Srebrenica je Bošnjacima mezarje i zavjet. Srbima je prilika da odbace zločinačku politiku koja im se nameće kao nacionalni identitet. Hrvatima i drugim narodima ona je upozorenje da se tuđa ugroženost nikada ne smije posmatrati ravnodušno. Međunarodnoj zajednici je dokaz da obećanje bez spremnosti da se ispuni može biti smrtonosno.

A svima nama Srebrenica mora biti granica.

Granica preko koje više nikada ne smijemo pustiti mržnju, politiku, vojsku, šutnju ni ravnodušnost.

Sjećanje na Srebrenicu nije poziv da živimo u prošlosti. To je obaveza da budućnost ne prepustimo onima koji bi prošlost ponovili.