Hrvatsko političko pitanje mora biti riješeno, ali ne tako da zaštita jednog naroda postane trajno ograničavanje prava svih drugih unutar “treće izborne jedinice”

Bosna i Hercegovina ponovo je suočena s pitanjem koje se godinama odgađa, koristi u izbornim kampanjama i pretvara u sredstvo međunacionalnog nepovjerenja: kako osigurati političku ravnopravnost hrvatskog naroda, a da se istovremeno ne ugroze prava Bošnjaka, Srba, ostalih i svakog građanina koji živi na prostoru Federacije BiH? Ili kako implementirati prava svih koji žive u BiH?

U julu 2026. godine u proceduru Hrvatskog sabora upućen je prijedlog rezolucije o položaju Hrvata u BiH. Njime se podržavaju izmjene izbornog sistema, uključujući mogućnost uspostavljanja zasebne izborne jedinice za izbor hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Prijedlog poziva vlasti Republike Hrvatske da političkim, pravnim i diplomatskim mehanizmima, uključujući djelovanje unutar Evropske unije i međunarodnih organizacija, podrže takvo rješenje. Predlagači istovremeno tvrde da se time ne dovode u pitanje suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.

Formalno, zasebna izborna jedinica nije isto što i treći entitet. Ne mora imati vlastitu vladu, skupštinu, policiju, teritorijalne nadležnosti ili administrativnu granicu.

Međutim, u zemlji kakva je Bosna i Hercegovina izborna karta nikada nije samo tehničko pitanje. Izborna jedinica može postati politički temelj buduće teritorijalne podjele, naročito ako se počne predstavljati kao prostor koji politički pripada samo jednom narodu.

Zato ovu temu ne treba posmatrati ni kroz strah ni kroz stranačke parole. Potrebno je istovremeno priznati dvije istine.

Prva je da pitanje političkog predstavljanja hrvatskog naroda postoji i da ga nije odgovorno negirati.

Druga je da se to pitanje ne smije riješiti tako da se jedan dio Bosne i Hercegovine pretvori u zatvoren etnički prostor u kojem će prava drugih građana postati sporedna.

Nije odgovorno tvrditi da problem ne postoji

Hrvati su najmalobrojniji od tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini. U Federaciji BiH žive u zajedničkom političkom prostoru s brojčano većim bošnjačkim narodom. Zbog toga postoji mogućnost da brojčano veće biračko tijelo presudno utiče na izbor kandidata koji je Ustavom označen kao hrvatski član Predsjedništva.

Može se raspravljati o tome da li članovi Predsjedništva predstavljaju narode, građane ili sve stanovnike entiteta iz kojeg su izabrani. Može se osporavati način na koji HDZ BiH tumači izraz „legitimno predstavljanje“. Ali se ne smije ignorisati činjenica da veliki broj Hrvata smatra da nema stvaran uticaj na izbor osobe koja zauzima mjesto hrvatskog člana Predsjedništva.

HDZ BiH je ranije otvoreno zagovarao da se izbor bošnjačkog i hrvatskog člana Predsjedništva provodi kroz dvije izborne jedinice u Federaciji ili posrednim putem kroz nacionalne klubove.

Ako se taj osjećaj političke nemoći godinama odbacuje kao izmišljena tema, posljedice neće biti nestanak problema. Naprotiv, jačat će politike koje će Hrvatima govoriti da u zajedničkoj državi ne mogu ostvariti ravnopravnost i da im je jedini izlaz nova teritorijalna autonomija.

Zato je nerješavanje hrvatskog pitanja opasno.

Ono proizvodi nepovjerenje, hrani politički radikalizam i omogućava da se svaka izborna kampanja pretvori u referendum o opstanku jednog naroda. Istovremeno, HDZ-u BiH daje gotovo neograničen prostor da se predstavi kao jedini zaštitnik svih Hrvata, iako nijedna politička stranka ne može biti poistovjećena s cijelim narodom.

HDZ BiH nije hrvatski narod, kao što SDA nije bošnjački, niti je SNSD srpski narod.

Zaštita naroda ne smije postati zaštita stranačkog monopola.

Ali ni rješenje koje nudi HDZ ne smije biti prihvaćeno bez odgovora na ključno pitanje

Suštinsko pitanje nije samo kako će biti izabran hrvatski član Predsjedništva.

Mnogo važnije pitanje glasi:

Kakav će položaj imati čovjek koji živi unutar takve izborne jedinice, a nije Hrvat ili nije politički blizak HDZ-u BiH?

Hoće li Bošnjak u Stocu ili Čapljini imati jednako pravo da odlučuje o vlasti?

Hoće li Srbin u Mostaru imati stvarnu mogućnost političkog predstavljanja?

Hoće li Hrvat koji se protivi HDZ-u imati jednaku mogućnost zapošljavanja, kandidovanja i javnog djelovanja?

Šta će biti s Romima, Jevrejima, pripadnicima drugih manjina i građanima koji se izjašnjavaju samo kao Bosanci i Hercegovci?

Ako bi pravo glasa u posebnoj jedinici bilo povezano s nacionalnim izjašnjavanjem, ko bi određivao ko je Hrvat? Bi li država morala uspostaviti etničke biračke registre? Šta bi se događalo s djecom iz mješovitih brakova ili ljudima koji ne žele da im država određuje politička prava prema porijeklu?

Ako bi, s druge strane, svi stanovnici te jedinice glasali za hrvatskog člana Predsjedništva, onda bi i dalje postojala mogućnost da brojčano veći narod utiče na njegov izbor. Time se osnovni problem ne bi potpuno uklonio.

Upravo zbog tih pitanja prijedlog zasebne izborne jedinice ne može se prihvatiti samo na osnovu uvjeravanja da se radi o tehničkom izbornom modelu.

Izborna jedinica ne smije postati način da se na određenom prostoru unaprijed odredi politički vlasnik.

Herceg-Bosna je upozorenje koje se ne može preskočiti

Kada se danas govori o posebnoj hrvatskoj izbornoj jedinici, ne može se zanemariti iskustvo Hrvatske zajednice Herceg-Bosne.

U prvom broju njenog službenog glasila, „Narodnog lista Hrvatske zajednice Herceg-Bosna“ iz 1992. godine, objavljen je prečišćeni tekst odluke o njenom uspostavljanju. Prema članu 7, Predsjedništvo kao najviše tijelo vlasti činili su predstavnici hrvatskog naroda u općinskoj vlasti. U određenim slučajevima u njega su ulazili i predsjednici općinskih odbora HDZ-a.

To znači da vlast nije bila postavljena kao predstavništvo svih stanovnika obuhvaćenih općina. Bošnjaci, Srbi i ostali nisu bili ravnopravna polazna tačka političkog sistema, čak ni u općinama u kojima su činili značajan dio ili većinu stanovništva.

Zbog toga iskustvo Herceg-Bosne nije važno samo kao tema iz ratne prošlosti. Ono pokazuje šta se može dogoditi kada se teritorija i javna vlast unaprijed vežu za jedan narod i jednu političku organizaciju.

Današnji prijedlog zasebne izborne jedinice nije automatski obnova Herceg-Bosne. Ne treba svaku ideju izborne reforme proglašavati nastavkom ratnog projekta.

Ali historijsko iskustvo obavezuje nas da postavimo zaštitne mehanizme prije uspostavljanja bilo kakve nove nacionalno određene jedinice, a ne tek nakon što drugi na tom prostoru budu politički i institucionalno marginalizirani.

Stolac pokazuje da strah od diskriminacije nije izmišljen

Opasnost da dominacija jedne nacionalne politike preraste u diskriminaciju nije samo teorijska.

Općinski sud u Čapljini utvrdio je 2014. godine nacionalnu diskriminaciju prilikom prijema državnih službenika u Općini Stolac. Sud je utvrdio da je pri sastavljanju liste uspješnih kandidata izostavljena primjena principa nacionalne zastupljenosti i da bošnjačkoj kandidatkinji nije data zakonom propisana prednost u odnosu na hrvatske kandidate. Konkurs je poništen, a Općini je naloženo da poštuje princip nacionalne zastupljenosti. (ombudsmen.gov.ba)

Jedna presuda ne dokazuje da je svaki Hrvat ili svaka ustanova u Stocu diskriminatorna. Ne smije se odgovornost jedne vlasti pripisivati cijelom narodu.

Ali presuda dokazuje da upozorenje nije zasnovano samo na političkom osjećaju. Postojao je konkretan slučaj u kojem je sud utvrdio da je nacionalna pripadnost uticala na pristup javnoj službi.

Zato se ne može tražiti zaštita Hrvata od preglasavanja na nivou Federacije, a istovremeno zanemarivati mogućnost da Bošnjaci, Srbi i ostali budu potisnuti u lokalnim zajednicama u kojima HDZ ima gotovo potpunu kontrolu.

Pravo mora važiti u oba smjera.

Ono što tražimo za Hrvata u Sarajevu, Travniku ili Bugojnu moramo garantirati Bošnjaku u Stocu, Srbinu u Mostaru i svakom građaninu u Širokom Brijegu, Livnu, Banjoj Luci ili bilo kojem drugom dijelu države.

Republika Srpska već pokazuje posljedice etnički obilježene izborne teritorije

Bosna i Hercegovina već ima veliku izbornu jedinicu iz koje se za Predsjedništvo bira pripadnik samo jednog naroda.

To je Republika Srpska.

Ustav BiH propisuje da se iz Republike Srpske bira jedan član Predsjedništva koji se izjašnjava kao Srbin, dok se iz Federacije biraju jedan Bošnjak i jedan Hrvat. Bošnjak ili Hrvat koji živi u Republici Srpskoj ne može se kandidovati za člana Predsjedništva iz mjesta svog prebivališta. Isto pravo nemaju ni pripadnici nacionalnih manjina niti građani bez nacionalnog izjašnjenja. (OHR)

Evropski sud za ljudska prava je u predmetu Pilav protiv Bosne i Hercegovine utvrdio diskriminaciju jer se Bošnjak iz Republike Srpske nije mogao kandidovati za Predsjedništvo. Da bi koristio političko pravo koje bi kao Bošnjak imao u Federaciji, morao bi napustiti svoj dom i promijeniti mjesto prebivališta. Sud je naglasio da je Predsjedništvo institucija države, čije odluke utiču na sve građane, a ne institucija samo jednog entiteta ili naroda. (HUDOC)

Slična zatvorenost postoji u državnom Domu naroda: iz Republike Srpske bira se pet srpskih delegata, dok Bošnjaci i Hrvati iz tog entiteta ne mogu iz Republike Srpske biti izabrani u državne klubove svojih naroda. (OHR)

Kod Vijeća ministara mora se biti precizan. Bošnjaku ili Hrvatu iz Republike Srpske nije zakonom zabranjeno da bude ministar. Ustav propisuje samo da najviše dvije trećine ministara mogu biti imenovane s teritorije Federacije. Međutim, teritorijalna kvota za Republiku Srpsku ne garantuje da će među tim ministrima biti Bošnjaka, Hrvata ili ostalih. (OHR)

Teritorijalna zastupljenost, dakle, nije isto što i nacionalna ravnopravnost.

Posljedice se vide i u institucijama. Prema posebnom izvještaju Ombudsmena BiH, u organima i institucijama na nivou Republike Srpske obuhvaćenim istraživanjem na dan 30. septembra 2019. bilo je zaposleno 4.006 osoba. Među njima je bilo 3.815 Srba, 53 Bošnjaka i 53 Hrvata. Bošnjaci i Hrvati činili su po približno 1,3 posto zaposlenih. To nije današnji presjek i mora se posmatrati prema datumu istraživanja, ali pokazuje do kakvih posljedica može dovesti dugotrajna politička i institucionalna dominacija jednog naroda. (ombudsmen.gov.ba)

Republika Srpska je zato upozorenje šta se događa kada se jedan dio države počne doživljavati kao isključivi politički prostor jednog naroda.

Drugi na tom prostoru formalno ostaju konstitutivni, ali ih u institucijama, na rukovodećim mjestima i u stvarnom odlučivanju gotovo nema.

Treba li Bosna i Hercegovina postojeću grešku ispravljati ili je ponoviti stvaranjem još jedne nacionalno obilježene izborne jedinice?

Pouka Srebrenice nije samo sjećanje nego odbacivanje etnički čistih prostora

Treću izbornu jedinicu ne treba izjednačavati s genocidom. Izborna reforma nije zločin, niti svako zalaganje za kolektivna prava vodi nasilju. Takvo pojednostavljivanje bilo bi nepravedno prema žrtvama i zatvorilo bi prostor za ozbiljan razgovor.

Ali iz genocida u Srebrenici moramo izvući političku i civilizacijsku pouku.

Najopasniji procesi ne počinju odmah fizičkim nasiljem. Počinju podjelom ljudi na one kojima teritorija „pripada“ i one koji su na njoj samo trpljeni. Počinju uvjeravanjem da je potpuna sigurnost jednog naroda moguća tek kada se politički, institucionalno ili fizički uklone drugi.

Međunarodni sudovi utvrdili su genocid u Srebrenici, dok je u predmetu protiv Radovana Karadžića potvrđeno postojanje šireg plana čiji je cilj bio trajno uklanjanje nesrpskog stanovništva s teritorija na koje je polagano pravo.

To ne znači da se današnji zahtjev za hrvatskom izbornom jedinicom može izjednačiti s ratnim planom bosanskih Srba.

Znači da nakon svega što se dogodilo imamo obavezu prepoznati opasnost svake ideje prema kojoj određeni prostor treba prvenstveno služiti jednom narodu, dok se prava drugih ostavljaju za kasnije.

Ako uspostavimo novu jedinicu, a ne garantujemo prava svakog čovjeka u njoj, onda nismo naučili najvažniju pouku Srebrenice: sigurnost jednog naroda ne može se graditi na političkoj nevidljivosti drugog.

Isto tako, ako potpuno odbijemo riješiti strah jednog naroda od preglasavanja, ponovo otvaramo prostor nacionalizmu, nepovjerenju i idejama teritorijalnog razdvajanja.

Upravo zato su opasna oba puta: i nerješavanje problema i njegovo jednostrano, etnički zatvoreno rješavanje.

Ustav ne daje pravo nijednom narodu da bude vlasnik teritorije

Ustav Bosne i Hercegovine ne počinje teritorijama, entitetima i nacionalnim kvotama. Njegova preambula polazi od ljudskog dostojanstva, slobode, jednakosti, mira, pravde, tolerancije i pomirenja.

Ustav propisuje da Evropska konvencija o ljudskim pravima ima direktnu primjenu i prednost nad drugim zakonima. Zabranjuje diskriminaciju na osnovu nacionalnog porijekla, jezika, vjere, političkog mišljenja i pripadnosti manjini. (OHR)

Ustavni sud BiH je u odluci o konstitutivnosti naroda izričito naveo da kolektivna ravnopravnost zabranjuje posebne privilegije jednog ili dva naroda, njihovu dominaciju u strukturama vlasti i etničku homogenizaciju kroz teritorijalno razdvajanje. Sud je naglasio da teritorijalna podjela ne može biti ustavno opravdanje za etničku dominaciju ili održavanje posljedica etničkog čišćenja. (OHR)

To je pravni odgovor i zagovornicima potpunog građanskog majoritarizma i zagovornicima nacionalnih teritorija.

Brojčana većina nema pravo potpuno politički potisnuti manjinu.

Ali ni konstitutivni narod nema pravo proglasiti određenu teritoriju svojim političkim vlasništvom.

Ustavni sud je također naglasio da član Predsjedništva iz Republike Srpske nije predstavnik samo srpskog naroda, nego svih građana te izborne jedinice, kao što članovi iz Federacije ne bi trebali predstavljati isključivo Bošnjake i Hrvate. (OHR)

Praksa je, međutim, otišla u drugom smjeru. Članovi Predsjedništva se sve češće tretiraju kao nacionalni vlasnici funkcija, a entiteti i kantoni kao teritorije pojedinih naroda.

Evropske presude traže manje, a ne više diskriminacije

Bosna i Hercegovina već godinama ne provodi presude Evropskog suda za ljudska prava.

U predmetima Sejdić i Finci, Zornić, Pilav i drugim slučajevima utvrđeno je da građani ne smiju biti isključeni iz kandidature zbog etničkog izjašnjavanja ili kombinacije nacionalnosti i mjesta prebivališta.

Vijeće Evrope upozorava da ustavne i izborne reforme moraju ukloniti postojeću etničku diskriminaciju, a ne dodatno je ugraditi u sistem. Naglašeno je da reforme moraju voditi ka državi zasnovanoj na jednakosti građana, umjesto daljeg učvršćivanja njihovog razvrstavanja prema porijeklu.

Zato bi stvaranje još jednog zatvorenog nacionalnog biračkog prostora moglo ići suprotno obavezama Bosne i Hercegovine.

Ne možemo presude iz Strasbourga provesti tako što ćemo postojeću diskriminaciju proširiti na tri potpuno odvojena nacionalna biračka tijela.

Kakvo rješenje onda treba tražiti?

Rješenje mora istovremeno zaštititi narod i čovjeka.

Hrvati moraju dobiti uvjerljivu garanciju da brojčano veće biračko tijelo neće potpuno obesmisliti njihovu političku volju. Ali ta garancija ne smije ukinuti pravo drugih građana da učestvuju u izborima i javnom životu na prostoru na kojem žive.

Kandidatura za najviše državne funkcije mora biti omogućena građanima iz svih dijelova Bosne i Hercegovine. Bošnjak iz Banje Luke mora imati ista politička prava kao Bošnjak iz Sarajeva. Hrvat iz Dervente mora imati ista prava kao Hrvat iz Mostara. Srbin iz Sarajeva mora imati ista prava kao Srbin iz Banje Luke. Građanin koji se ne izjašnjava kao pripadnik jednog od tri naroda ne smije biti unaprijed isključen.

Istovremeno, izborni sistem mora sadržavati mehanizam koji će spriječiti da brojčana većina sama bira sve političke predstavnike manjeg konstitutivnog naroda. Takav mehanizam ne mora značiti teritorijalnu podjelu. Može se tražiti kroz drugačiji način glasanja, širu podršku kandidatu u više sredina, elektorski sistem, posredan izbor ili drugi model koji će istovremeno proći ustavni test kolektivne i individualne ravnopravnosti.

Nijedno rješenje ne bi smjelo biti usvojeno bez obaveznih garancija nacionalne zastupljenosti u javnim institucijama, upravi, policiji, pravosuđu, školstvu, zdravstvu i javnim preduzećima.

Te garancije moraju važiti u Republici Srpskoj, u kantonima s hrvatskom većinom, ali i u Sarajevu, Tuzli, Zenici i svim drugim sredinama u kojima jedna nacionalna ili politička većina kontroliše institucije.

Potrebni su javni registri nacionalne zastupljenosti, redovni izvještaji, nezavisna kontrola konkursa i djelotvorne sankcije za diskriminaciju. Ravnopravnost ne smije ostati svečana rečenica u ustavu, dok se radna mjesta i javne funkcije dijele prema pripadnosti vladajućoj nacionalnoj stranci.

Bosna i Hercegovina ne smije biti zbir tri nacionalna rezervata

Najgore moguće rješenje bilo bi da Republiku Srpsku prihvatimo kao isključivo srpski politički prostor, da napravimo novu hrvatsku izbornu teritoriju i da ostatak zemlje prešutno proglasimo bošnjačkim.

To ne bi bila ravnopravna Bosna i Hercegovina.

To bi bila država sastavljena od tri nacionalna rezervata u kojima je svaki narod ravnopravan samo na „svom“ prostoru, a manjina na svakom drugom.

Takva zemlja ne bi ispravljala posljedice rata, nego bi ih trajno ugradila u svoj ustavni poredak.

Zato hrvatsko političko pitanje mora biti riješeno. Njegovo ignorisanje je neodgovorno i opasno.

Ali jednako je opasno rješenje kojim bi se pod imenom legitimnog predstavljanja uspostavio novi prostor političke dominacije jednog naroda i jedne stranke.

Bosna i Hercegovina može opstati samo na dvostrukoj ravnopravnosti: ravnopravnosti naroda i ravnopravnosti svakog čovjeka.

Hrvat ne smije biti preglasan zato što je malobrojniji.

Bošnjak ne smije biti diskriminiran zato što živi u Stocu ili Banjoj Luci.

Srbin ne smije izgubiti prava zato što živi u Sarajevu ili Mostaru.

Ostali i građani bez nacionalnog izjašnjenja ne smiju biti politički izbrisani zato što se ne uklapaju u tri nacionalna obrasca.

Nijedan dio ove zemlje ne pripada samo jednom narodu. Svaki njen pedalj pripada svim njenim ljudima.

To mora biti polazna i završna tačka svake izborne reforme.