Analiza

Hrvatski sabor usvojio je 15. srpnja 2026. Rezoluciju o osnaživanju političkog položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini. Dokument je pisan jezikom “ravnopravnosti”, “nediskriminacije” i “europskog puta”. Ali ispod tog jezika stoji jedna rečenica u preambuli i jedno pitanje staro dvadeset godina a zajedno oni čine ovu rezoluciju ozbiljnom nego što njen umiveni ton sugerira.

Šta je zapravo usvojeno

Prvo činjenice, bez naglašavanja. Rezolucija ne traži “treći entitet”. Njezin izvorni predlagač, Domovinski pokret (DP), tražio je više: u prvobitnom tekstu ultimativno je zahtijevao posebnu izbornu jedinicu za Hrvate, spominjao obnovu Herceg-Bosne i tražio da Vlada Hrvatske oduzme državljanstvo onima koji u BiH glasaju “pogrešno”. Nakon skoro mjesec dana pregovora HDZ je taj tekst ublažio. U konačnoj verziji ostaje zahtjev za izbornom jedinicom isključivo za izbor člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, a najveće formulacije su izbačene. Premijer Andrej Plenković javno je rekao da ne podržava akt kojim bi Sabor tražio formiranje izbornih jedinica i obvezao Vladu na oduzimanje državljanstva.

Dakle: umjereniji tekst nego što je mogao biti. To treba pošteno reći, jer analiza koja to prešuti gubi na težini.

Šporna rečenica

Problem nije u onome što je izbačeno, nego u onome što je ostalo. U preambuli usvojene rezolucije ističe se “povijesna uloga Herceg-Bosne i Hrvatskog vijeća obrane”. Zastupnik DP-a Tomislav Josić to je i eksplicitno predstavio kao akt koji “prvi put” povijesno vrednuje ulogu Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i HVO-a.

Ovdje se mora biti precizan, jer je preciznost jedina odbrana od demagogije. Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Hagu a ne, kako se često pogrešno navodi, Međunarodni sud pravde kvalifikovao je kao udruženi zločinački poduhvat . U predmetu Prlić i drugi , presudom potvrđenom u žalbenom postupku 2017. godine, utvrđeno je da je postojao poduhvat s ciljem stvaranja hrvatskog entiteta putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva, zbog čega je šestorica najviših dužnosnika osuđena.

To je jezgro problema. Parlament jedne članice Europske unije u zvaničan dokument upisuje pozitivnu ocjenu projekta koji je pravnosnažno označen kao zločinački poduhvat. Nije riječ o izbornoj tehnici riječ je o rehabilitaciji.

Problem koji HDZ ističe je stvaran ali rješenje je kontradiktorno

Da bi kritika bila uvjerljiva, mora priznati ono što je točno u hrvatskoj pritužbi. A točno je sljedeće: Željko Komšić je četiri puta izabran za hrvatskog člana Predsjedništva pretežno glasovima bošnjačkih birača. Da izborni sistem BiH jeste diskriminatoran, nisu rekli hrvatski nacionalisti nego Europski sud za ljudska prava u Strazburu u predmetima Sejdić-Finci , Pilav i drugima.

Ali upravo tu je i logična rupa cijele rezolucije. Presude iz Strazbura idu u smjeru manjeg etničkog filtriranja glasa da svaki građanin, uključujući “Ostale”, može birati i biti biran. HDZ-ovo rješenje ide u točno suprotnom smjeru: ka izbornoj jedinici u kojoj bi hrvatski član birali samo Hrvati, dakle ka više etničke segregacije. Poziva se na presudu o diskriminaciji da bi predložio produbljivanje etničke podjele. To je razlog zašto bošnjačke stranke tvrde da bi izborna jedinica u kojoj su birači samo jednog naroda bila protivna samim tim presudama.

Zašto je opasno: presedan i osovina Čović–Dodik

Konkretna opasnost nije toliko sama izborna jedinica koliko ono što ona otvara. Linija između “hrvatske izborne jedinice” i “hrvatskog entiteta” je tanka, i zato Sarajevo odbija čak i “virtuelnu” varijantu vidi se kao prvu stepenicu ka trećem entitetu.

Drugi, ozbiljniji sloj je geopolitički. Nije slučajnost da inicijativa ima podršku iz Republike Srpske, niti da se ona vezuje uz odnos Dragana Čovića i Milorada Dodika. Teško je povjerovati da je banjalučka podrška “hrvatskom pitanju” brigade za Hrvate. Vjerovatnija je računica: BiH sastavljena od tri entiteta, u dva s vlašću snaga koje imaju izvrsne međusobne odnose, značila bi funkcionalno paraliziranu državu. Na toj se tački spajaju hrvatski i srpski nacionalni projekt a cijenu plaća građanska, cjelovita BiH i svako ko u njoj nije “konstituiran”.

Reakcije s bošnjačke strane bile su oštre is pozicije i iz opozicije. Premijer FBiH i predsjednik SDP-a Nermin Nikšić poručio je da od trećeg entiteta ili nove izborne jedinice neće biti ništa. SDA je rezoluciju ocijenila kao nedopustivo miješanje u unutarnja pitanja BiH. (Ministar Elmedin Konaković otišao je i dalje, tvrdeći da Hrvati u BiH “imaju više prava nego što im pripada” ali to je teza koju treba uzeti s rezervom, jer se lako obara i više šteti nego koristi ozbiljnu argumentaciju.)

Najveća žrtva su sami Hrvati u BiH

Ovo je dio koji se u Sarajevu najrjeđe čuje, a analitički je najjači jer izlazi iz matrice “Bošnjaci protiv Hrvata”.

Najoštriju kritiku rezolucije izrekla je saborska zastupnica Dalija Orešković, jedina koja je glasala protiv. Njena poenta: pozivanje na Herceg-Bosnu i ratnu simboliku Hrvate u BiH neće učiniti ravnopravnijima, nego će ih dodatno udaljiti od dogovora sa sunarodnjacima i ostalim građanima BiH. Dodala je i socijalno oštru opasku — da su najglasniji zagovornici često ljudi porijeklom iz BiH koji su u Hrvatskoj postali dio elite ili ravnopravnosti govore iz udobnosti privilegija, dok će stvarnu cijenu platiti Hrvati koji žive u BiH.

Tu je i konačni paradoks. Vezujući legitimno pitanje političke ravnopravnosti Hrvata za simbole projekta koji je u Hagu pravno kvalificiran kao zločinački poduhvat, radikalna struja ne osnažuje običnog Hrvata u BiH nego ga kriminalizira i izoluje . Pretvara koje se moglo riješiti unutarnjim dogovorom u pitanju koje se pitanje može riješiti samo sukobom. A od sukoba u BiH nikada nije profitirao građanin samo onaj kome smeta građanska država.